Ovoga ponedjeljka, 25.II.2008. u emisiji:“Mladi, ne bojte se Krista!“ na Radio Mariji koju vodi vlč. Antun Sente župnik u Sisku gosti su bili župnik te: Vlatka Linarić, Zvonimir Guć, Matko Orenda, Marina Karadža, Jozefina Javni i Ivana Javni. Predstavili su našu župu i pastoralne aktivnosti mladih. Tako je bilo riječi o svim našim interesnim grupama župne kateheze i njihovim voditeljima.
Govorilo se o našim vjeroanučnim susretima na kraju školske godine, o školama za animatore u Lošinju, Bečeju i Kaptolu.
Pjevalo se u živo u studiju i sviralo. Predstavljena je i naša Web stranica, naše Obavijesti i Vidovci list naše novinarske grupe. Govorilo se i o ovogodišnjem susretu mladih u Varaždinu i pripremama za taj susret. Mladi su izuzetno dobro i živo predstavili pastoralni rad župe. Dio emisije možete poslušati ovdje, a kod župnika možete dobiti CD sa cijelom emisijom.
Ugodno vam slušanje!
Br. 6, 2007. str. 4
Kao i prošle, tako i ove godine od 9. do 19. kolovoza organizirana je duhovna obnova za mlade na otočiću Vrniku koji se nalazi u blizini otoka Korčule. Tridesetak mladih zajednice Molitva i Riječ, Dugo Selo, koja je organizator susreta, smješteno je tamo uz pomoć domaćina u ime zajednice, Damira i Snježane Foretić.
Cilj obnove bilo je približiti mlade Bogu. Svete Mise i kateheze predvodio je velečasni Krešimir Bulić koji je pokušao u mladima potaknuti čežnju za Bogom i naučiti ih što znači biti prijatelj s Gospodinom. Da je sve to moguće, potvrdili su nam Boris Stolnik i Snježana Foretić svjedočanstvima iz vlastita života.
No, sve ovo ne bi bilo tako potpuno bez naših animatora Ivana Foretića, Valentine Krčmar, Filipa Foretića, Ivane Pranjić, Marine Vrbat i Kristine Mamić, koji su nas željeli usmjeriti na pravi put. Razgovarali su s nama o zanimljivim temama i davali nam korisne savjete. Svaki od njih imao je svoju grupu, a svaka pojedina grupa određene je večeri trebala osmisliti igre i zabaviti ostale. Naši animatori učili su nas pjevati i plesati pjesme Gospodinu. Nije manjkalo zabave i dobroga raspoloženja, a imali smo vremena za kupanje i druženja. Bili smo samostalni u svemu i revno smo obavljali svoje dužnosti. U tako dobroj atmosferi brzo je prošlo deset dana. Morali smo se rastati i krenuti svojim obiteljima. Bilo je prekrasno gledati nas mlade kako odlazimo s osmijehom na licu ispunjeni Božjim Duhom. Važno je spomenuti da je svakodnevna molitva najviše pridonijela duhovnoj obnovi svakoga od nas. Ona nam i sada daje snagu da nosimo svoje križeve i terete te nas potiče da uvijek gledamo naprijed.
Ovim riječima želimo vas mlade i one malo starije potaknuti da pokušate zaviriti u dubine svoga srca i u njima pronaći živoga Boga!
Nives Holajn i Martina Duh
Godina: XIV Broj: 07(153) Subotica, juli 2007.
Svake godine u mjesecu lipnju u župi Sv. Vida na zagrebačkom Petruševcu održavaju se susreti vjeroučenika. Za to su zaslužni naši gosti i prijatelji iz Vojvodine, vlč. Dominik Ralbovsky i katehistica Kristina Ralbovsky koji svoje kreativne ideje i animacije prenose na nas početnike, župne animatore kojima je potrebno usmjerenje za daljnji vjernički hod i poduku u vjeri, jer se kroz nesebično prenošenje znanja, ideje najbolje usvajaju. Tema ovogodišnjega, trećega po redu susreta, bila je ”Oratorij don Bosca”, a namjera je bila upoznati mnoštvo djece, animatore te sve nazočne sa životom i djelovanjem tog misterioznoga koji je cijeli svoj život podredio zaštiti i obrazovanju djece i mladih.
Atmosfera je od samoga početka susreta bila obojena pozitivnim tonovima mladih koji su željno iščekivali zadatke u kojima će se okušati kao animatori. Najprije smo naučili himnu susreta, a potom i druge pjesme koje su podrazumijevale pokret, tj. ples u svrhu zabave i razonode. Djeca su bila oduševljena predstavom koju je izveo Marcel, animator iz Vojvodine, koji je tijekom čitavoga susreta svojim nesputanim humorom uveseljavao svih osam grupa. Na samom kraju animatori su izrađivali torbice za svoju grupu, s imenom i prezimenom djeteta i naslovnom temom. U torbici se nalazio papir prošaran različitim igrama, pjesmicama i poklicima koji su se pjevali tijekom tri dana.
Drugoga dana susreta djeca su razvrstana u grupe, a potom je u crkvi prezentiran jedan mali pregled don Boscova života i rada. Saznali smo mnoštvo informacija o njegovu dječaštvu, mladosti i zreloj dobi. Posebno zanimljiv dio bio je san don Bosca kojega je usnuo još kao dječak, a u kojemu su mu se ukazali Isus i Djevica Marija. Taj je san odredio i njegov životni poziv, vjerno služenje Bogu i ljudima, posvećeno posebice okupljanju djece. Nakon upoznavanja don Bosca, svaka je grupa dobila svoj radni zadatak. Najmanja je grupa izrađivala ovčice, ”trećaši” lutkice, jedna je grupa predvođena Kristijanom i Arijanom priređivala igrokaz, drugi su radili drvoreze, različite ukrase od kolaž papira. Svi se radovi još i danas nalaze u župnoj dvorani u okviru izložbe, a iz njih izvire nepresušna kreativnost i mašta. Popodnevni susreti popraćeni su igrama bez granica na školskom igralištu. Neposredno prije susreta održan je i nogometni turnir ministranata. Svaka je grupa za svoj trud uložen u igrama počašćena sokom i čokoladom i grickalicama. Subotnji je susret ovjenčan svetom misom. U nedjelju je održana misa zahvalnica za sve sudionike susreta, za glavne aktere Kristinu, vlč. Dominika, Marcela i animatore. Bio je to ujedno i oproštaj s dragim nam gostima, ali u oproštaju je ujedno signaliziran i dolazak
ovogodišnjih animatora u Bečej sredinom srpnja. Tako se susreti nastavljaju, samo na drugoj lokaciji, ali s istim žarom u srcu, žarom koji donosi poziv na ljubav, vjeru i zajedništvo.
Marija Fiolić – animator u župi Sv. Vida /Petruševec–Zagreb/
(br. 12 godina 2006/2007. str. 14-15)
Uredništvo: “Gospodine velečasni, mi smo iz školskog lista „Zvono“. Željeli bismo Vam postaviti nekoliko pitanja u vezanih za razvoj župe sv. Vida Petruševec. Za vrijeme Domovisnkog rata i nakon njega Petruševec i ostala naselja postali su novi dom mnogim doseljenicima, stoga Vas molimo da nam, kao najmjerodavnija osoba iznesete podatke o broju obitelji u Petruševecu nekad i sad, podrijetlu novopridošlih stanovnika i njihovom odnosu prema Crkvi.”
Velečasni: “Iako je stara izreka da je povijest učiteljica mudrosti, čini se da upravo suvremena civilizacija koje su i djeca dio, malo mari za onim što je bilo jučer. Ipak valja upozoriti da onaj koji ne nauči od povijesti ponavlja greške povijesti. Djeca koja pohađaju našu školu dio su te civilizacije. Ona malo znaju da je Petruševec bio malo selo i da je doseljavanje najvećeg broja sadašnjih stanovnika i naših župljana bio tijekom i poslije Domovinskog rata. Prije rata u Petruševcu je bilo oko 200 obitelji, a danas ih ima preko 800. Osobito je velik broj djece jer su obitelji koje su došle uglavnom iz Bosanske Posavine brojne obitelji. Te obitelji žive vjerski život kao nešto normalno i njihova povezanost s Crkvom dio je njihova života. Danas se manje gradi i djeca nemaju osjećaj rasta naselja, no naselje, odnosno Župa i dalje se širi.”
Uredništvo: “Zadovoljava li prostorno postojeća crkva povećanom broju vjernika?”
Velečasni: “Ova mala crkva građena je kao kapela, a to znači da je bila filijalna kapela župe Rođenja Marijina Šanci-Savica u koju je Petruševec spadao do osnutka Župe Petruševec 15. lipnja 2001. Ona je građena za onaj broj vjernika i ne zadovoljava sve potrebno što treba imati jedna župna crkva. Što se tiče samih misa otkako su uvedene tri nedjeljne mise, nema više velikih gužvi, no svakako se planira ili proširenje ili izgradnja nove veće crkve koja će zadovoljavati sve potrebne uvjete jedne župe i pastoralnog centra koja služi velikom broju vjernika koji će za nekoliko godina biti sigurno i veći od 5 – 6 tisuća.”
Uredništvo: “Rast i razvoj Župe ogledava se i u broju novorođenih. Jeste li zadovoljni s brojem novorođene djece? Ima li Župa budućnost?”
Velečasni: “Mi smo poznati kao mlada župa, župa djece i mladih. Još uvijek imamo više nego duplo krštenja nego ukopa, iako se mora spomenuti da raste i broj ukopa, a broj krštenja ne raste onako kao prije nekoliko godina. Svakako ćemo mi biti i nadalje mlada župa iako se meni kao župniku čini da pastoralno vrlo dobro radimo s djecom, a manje dobro s mladima.”
Uredništvo: “Kako se Župa uključuje u život mladih? Koje ih župne aktivnosti okupljaju?”
Velečasni: “Nismo zadovoljni s onim što smo učinili za mlade iako smo ih počeli okupljati. Tako postoji redoviti mjesečni susret za mlade na koji obično dolaze mladi i svjedoče kako žive svoju vjeru,. Ako je bio Rafael-Rafo Dropulić, g. Zvonko Palić, pa mladi iz Dugog Sela. Također se formirao male bend svirača mladih koji sviraju na misama, a osobito me veseli da naši ministranti, njiih većina koji su završili osnovno školovanje i dalje ministriraju i dolaze na ministrantske sastanke i sada kada su srednjoškolci. Također i naši čitači koji se redovito i to vrlo kvalitetno okupljaju. Naši ministranti na susretima ministranata grada Zagreba već tri godine odnose prva i druga mjesta u nogometu. Možda je posebna radost što nam četiri mlade djevojke koje su sada srednjoškolke i studentice drže župnu katehezu i zajedno s nama odraslima vode interesne grupe župne kateheze.”
Uredništvo: “Ostvaruje li se zadovoljavajuća veza Škole i Župe? Na koje načine?”
Velečasni: “Suradnja Škole i Župe je na vrlo dobroj razini. Suradnja je besprijekorna, iako bi se ona mogla još poboljšati nekim konkretnim zajedničkim akcijama. Zahvaljujemo Ravnatelju i nastavnicima koji su uvijek spremni na suradnju.”
Uredništvo: “Što biste preko našeg lista poručili čitateljima?”
Velečasni: “Upoznajte život ovog naselja i Župe. Interesirajte se za ono što se događa i tiče našeg naselja. Izgradnjom Domovinskog mosta ovo naselje postaje poznati dio grada i sve više će dobivati na značenju. Razvijat će se, a kako, to će ovisiti o nama. Nemoj biti nezainteresiran, nego aktivan učenik.”
Uredništvo: “Zahvaljujemo Vam što ste odvojili vrijem za nas!”
S velečasnim razgovarao Mislav Miklec, 5 c
Svečanim misnim slavljem, koje je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s tajnikom HBK mons. Vjekoslavom Huzjakom, kancelarom zagrebačke nadbiskupije mr. Stjepanom Večkovičem, mjesnim župnikom Krešimirom Bulićem te više svećenika iz okolnih župa, u subotu 24. studenoga, proslavljen je početak djelovanja novoosnovane župe sv. Vida mučenika u Petruševcu u zagrebačkom predgrađu. U dupkom punoj crkvi u prigodnoj propovijedi kardinal Puljić je istaknuo da je hrvatski narod prepoznatljiv po križu, jer je narod koji se ne boji žrtve, sposoban je graditi budućnost. Zato mu treba molitva koja oslobađa i preobražava osobu. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nije se bojao života jer znali su da narod koji voli život ima budućnost, a koji ne voli život, on sam sebe osuđuje.“ Mnogi kažu: teška su vremena“ rekao je kardinal Puljić i nastavio:“ A koja to vremena nisu teška? Svaka su vremena teška. I onda se često čuje da roditelji kažu: Ako
sam ja patio, moje dijete neće. Ono će patiti i tako i tako, zato ga treba učiti da se znade suočiti s patnjom, s križem i da se ne boji križa“ rekao je kardinal Puljić. Podsjetio je nazočne
da na zapadu nema zvanja jer nema djece, a zvanja rastu u obitelji. Na kraju je kardinal Puljić pozvao one koji su u progonstvu sa svojih ognjišta doselili iz Bosne i Hercegovine da se ne odriču svoje zemlje te da sada ne prodaju svoja imanja u Bosni i Hercegovini nego da čekaju bolja vremena. Uputio je
riječi domicilnom stanovništvu i doseljenicima da jedni druge prihvaćaju, jer to je jedan hrvatski narod, isti po krvi i vjeri.
Na početku misnog slavlja kardinala Puljića je u ime nadbiskupije zagrebačke pozdravio kancelar mr. Večković, a u ime župe član pastoralnog vijeća Mladen Matun. Zahvaljujući se na nazočnima mjesni župnik Bulić je istaknuo da nakon toga povijesnog trenutka za novoosnovanu župu treba nastaviti gakiti zajedništvo i budućnost sa živom vjerom u Isusa Krista. Pjevanje je predvodio zbor „Snaga mira“ iz dugoselske župe. Svečanosti je prethodila duhovna obnova prilagođena staležima u župi. U utorak
20. studenoga organiziran je dan neprekidne molitve. U srijedu 21. studenoga obnovu i misno slavlje predvodio je isusovac o.Luka Rađa, slijedećeg dana franjevac o. Miroslav Bustruc i na samu uočnicu mons. Josip Frkin. Uz misu, molitvu, klanjanje pred Presvetim i pokorničko slavlje, tijekom svih večeri priređivan je koncert duhovne glazbe. Ta 308. župa po osnivanju u zagrebačkoj nadbiskupiji sastoji se od zagrebačkih naselja Petruševca i dijela Žitnjaka. Pripada katedralnom arhiiđakonatu i resničkom dekanatu a čini je oko 600 katoličkih obitelji i oko 2800 vjernika. Župna crkva sagrađena je 1990. u naselju Petruševec koje je nastalo na lijevoj obali Save 60-tih godina prošlog stoljeća, a svoj razvoj doživjelo je tijekom Domovinskog rata kad su u mjestu utočište potražili protjerani Hrvati iz Bosne i hercegovine. Prije desetak godina u župi je bilo oko 200. obitelji. Prošle godine u Petruševcu je otvorena osnovna škola koju pohađa više od 600 djece.
V. Čutura
Kršćanska obiteljska revija KANA u br. 2 veljača 2000. str 16-19 donijela je tekst tada o župi u osnivanju. Na naslovnoj stranici najavljena je reportaža pod naslovom Petruševec: Nova
župa u predgrađu
Evo cijelog teksta:
Petruševec je prigradsko naselje na istočnom dijelu Zagreba, poznatijem Žitnjaku. Smjestio se ispod Radničke ceste, iza zagrebačke industrijske zone. Čini se dalekim, ali do Petruševca
se gradskim autobusom s Kvaternikova trga stiže za manje od dvadeset minuta. Na sjeveru graniči s Radničkom cestom, na jugu i zapadu je Sava, a na istoku graniči s novijim stambenim naseljem Savicom-Šancima – župom Rođenja Marijina. Župa Rođenja Marijina u Savici-Šancima osnovana je prije dvadeset godina, kada je sagrađeno i naselje. Već desetak godina ima i svoju župnu crkvu, koju je gradio ondašnji župnik vlč. Andrija Vujasić. Susjedni pak, Petruševec, iako ima 1800 stanovnika – a očekuje se da će ih uskoro imati i 2500 – još nije župa, premda ima za to sve uvjete, a zahtjev je upućen i Nadbiskupskom duhovnom stolu. Prošle je godine Petruševačku župu u osnivanju pohodio i pomoćni zagrebački biskup Vlado Košić, koji se na „licu mjesta“ uvjerio da u Petruševcu postoji pastoralna potreba da bude župa. Od početka devedesetih godina, u crkveno-pravnom pogledu, Peteruevec se vodi kao župa u osnivanju. Do tada je bio filijala župe Rođenja Marijina u Savici-šancima, s kojom graniči. Župa u osnivanju nazvana je po Sv. Vidu mučeniku, nebeskom zaštitniku Petruševca, čije ime nosi i mala mjesna kapela, sagrađena g.1925. Od tada su se u njoj povremeno slavile sv. mise. Mnogo godina Petruševčanima je služila, kao jedini mjesni bogoslužni prostor. Župne potrebe zadovoljavali su od doseljenja iz Jakuševca, oko god, 1860., u jakuševačkoj župi sv. Marka Ev. koje je Petruševec bilo filijala. Pokapali su se na groblju u Jakuševcu, jednako tako i danas. Jakuševac se kao župa spominje od god. 1733. kada Petruševec još nije postojao. Kada je prije dvadeset godina osnovana župa u Savici-Šancima, Petruševec je postao njezina filaijala, a Petruševčani su išli u crkvu onamo no bila im je predaleko, od Petruševca udaljena više od pet kilometara. Domaći ljudi nisu bili baš prerevni vjernici, pa im je dovoljna bila kapela sv. Vida, po izgledu više slična „krajputašici“ negoli prostoru prigodnom za bogoslužje.
Izbjegli bosanski Hrvati, novi stanovnici Petruševca
Petruševec je sa susjednim naseljem Borovjem počeo brojčano naglo rasti, poglavito potkraj devedesetih godina doseljavanjem izbjeglih bosanskih Hrvata iz Posavine, iz okolice Dervente, Banja Luke te drugih mjesta u koja se ne mogu vratiti, nakon povratka iz Njemačke, Austrije, Švicarske, gdje su našli utočište za ratnih godina. Već početkom devedesetih godina počeli su u Petruševcu kupovati jeftina zemljišta, a onda i
graditi kuće u koje su počeli vračati i zastalno se nastanjivati. Kuće su gradili zaradom na „crno“ za izbjegličke „pečalbe“. Ubrzo se pokazalo da i za taj prigradski dio istočnog Zagreba treba organizirati vjerski život sa stalnom dušebrižničkom skrbi. To više što su novi stanovnici Petruševca vjernici iz krajeva tradicijski vezanih uz Crkvu i svećenike. Vjeru svojih pradjedova ponijeli su i u progonstvo te je žive i daleko od rodnih ognjišta. Tako je sredinom devedesetih godina Petruševec postao „župa u osnivanju“. Ima sve potrebno za samostalnu župu: vjernike. I to brojne i revne, određene granice, 250-ero djece upisane na školski i župni vjeronauk, od god. 1990. i svoju crkvu (kapelu) u kojoj se odvija vjerski život, kuću za stanovanje svećenika – župnika u sklopu crkve.
Zauzeti župljani i revno vjernici
Prema riječima vlč. Kreše Bulića, kojemu je povjerena pastoralna skrb za petruševačke vjernike i formiranje župne zajednice, „vjerski život je vrlo plodan, a vjernici su vrlo zauzeti. Na dvije nedjeljne mise crkva je prepuna vjernika, redovito ih je mnogo više od uobičajenih 10% gradskog prosjeka. Tako i na svakodnevnoj večernjoj misi. Župna kuća uvijek je otvorena vjernicima i mladima. Velik ih broj vrlo zauzeto sudjeluje u župnom i vjerskom životu“
Vlč. Krešo mnogo nastoji na povezivanju i uključivanju župljana u crkveno zajedništvo. Od samog dolaska u Petruševec, uveo je mnoštvo novosti: vjeronaučne susrete po skupinama, osnovao je „novinarsku“ skupinu koja uređuje vrlo lijepo opremljeni i sadržajem bogat župni „Listić“. „Listić“ je i informativan i odgojni i vjerničkoinformativni. Osnovane su dvije skupine liturgijskih pjevača, mala za djecu od 1. – 4. razreda osnovne škole, te za mlade, Biblijska skupina za mališane – učenike prvog i drugog razreda osnovne škole, ministrantska grupa s tridesetak dječaka i djevojčica, te vjeronauk za prvopričesnike i krizmanike. Svakog petka zajednički je sastanak svećenika i vjeroučitelja, kojih je u župi pet i svi su laici. Dvije
vjeroučiteljice domaće su župljanke. Srijeda je molitveni dan, moli se cjelodnevno, do pola noći, na različite nakane, za duhovne i tvarne potrebe župe i župljana. To je tkz. Molitveno dežurstvo, koje predvode župljanke, a popis je izvješen u crkvi. Uz sv. mise vjernici vole različite pobožnosti, osobito one koje su bosanski Hrvati navikli u svojim zavičajima – pobožnost sv. Anti, sv. Ivi (Krstitelju), te devetnice, trodnevnice, pobožnost Prvih petaka, u korizmi Križnog puta, u Došašću zornice, a u svibnju i listopadu pobožnosti Nebeskoj Majci i dr. Crkvu i kapelicu tjedno uređuju i kite župljanke, crkveni odbornici sa svećenikom se brinu za duhovni i tvarni napredak župne zajednice. Sada je na redu osnivanje i Župnog pastoralnog vijeća, a onda i Ekonomskog. Za božićni blagoslov kuća župnik je posjetio 380 obitelji. Crkva u Petruševcu sagrađene je prije deset godina, istodobno kada i u župi Savica-Šanci. Podigao ju je tadašnji župnik Andrija Vujasić (+1990). Zemljište za njezinu gradnju, svoje voćnjake, darovali su domaći vjernici Stjepan i Ivan Luikiški. Sredinom travnja iste godine postavljen je temeljni kamen. Župnik Vujasić započeo je i gradnju župne kuće u
sklopu crkve. Ubrzo je umro. Nakon njegove smrti u župu Savica-Šanci dolazi vlč. Marijan Franjičić. S njime se nastavlja sustavna briga za redoviti vjerski život u Peteruševecu. Dovršava se i uređuje unutrašnjost crkve, nastavlja započeta gradnja kuće za svećenika, a u petruševačkoj crkvi započinje i redovita vjeronaučna pouka za djecu svih razreda osnovne škole. Do tada su djeca išla na vjeronauk u župu Gospe Lurdske u Vrbanićevoj ulici. U vjeronaučnu pouku uključuju se i katehisti laici.
Kad je zbog naraslih pastoralnih potreba župnik Franjičić zatražio tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića pomoć još jednog svećenika, u župu Rođenja Marijina g. 1977. dolazi kao „supsidijar“ – duhovni pomoćnik, vlč. Krešimir Bulić. Župnik Franjčić postavlja pitanje Petruševca kao župe. Oblikovanje crkvene zajednice povjerava vlč Kreši Buliću, a crkvenom odboru da što prije dovrši i uredi crkvu i kuću za svećenika. U Petruševcu tada živi već 370 obitelji , a to-tak je novih kuća sagrađeno, ali još neuseljeno. D toga broja pedesetak kuća i danas je neuseljeno. Kada se stanari usele, računa se da će to biti još najmanje tri stotine novih stanovnika Petruševca.
Također uglavnom izbjeglih bosanskih Hrvata, koji su još u inozemstvu. U početku vlč Krešo odlazi slaviti mise nedjeljom, blagdanom te tri puta tjedno u Petruševec, a kada je uređena kuća nastanio se zastalno, te prestao odlaziti u Savicu-šance. Tako Petruševec počinje živjeti kao župna zajednica, ali još nema status župe. I vlč. Krešo Bulić, iako treću godinu zastalno živi u Peruševcu i vodi stalnu pastoralnu skrb za tamošnje vjernike, još ima status „suspsidijara“ župe Rođenja Marijina.
Srcem i osjećajem za prognanike
Petruševec je naselje od 28 hektara stambene površine okružen je poljima, a na rubovima hrastovom šumom. Hrastovi su negda pokrivali cijeli taj prostor. Iz savskih rukavaca i šljunčara konjskom se vučom odvozio šljunak i pijesak u Zagreb, gdje se prodavao za gradnju kuća. Bogate hrastove šume bile su vlasništvo zagrebačkog Kaptola, koji je dopuštao seljacima sječu drva, a oni su zato radili u šumi i obrađivali kaptolske njive.
„Kad sam nadbiskupovim dekretom dobio mjesto supsidijara u župi Rođenja Marijina u Savici-Šancima, rado sam ga prihvatio. Time sam, naime dobio mogućnost pastoralne skrbi i za vjernike u Borovju i Petruševcu. Poglavito u potonjem, gdje su se naseljavale hrvatske izbjeglice iz Bosne. Njih je u Petruševcu najviše. Prije Domovinskog rata više sam godina bio župnik u Hrvatskoj Kostajnici. Kada su je četnici okupirali, ratne godine proveo sam pastoralno i karitativno skrbeći za svoje izbjegle župljane u Zagerbu, Varaždinu. I sam izbjeglica, imao sam iskustva u radu s njima kao i osjećaja za te ljude, njihove poteškoće, pa sam rado prihvatio duhovnu i svaku drugu skrb za njih. U početku sam iz župe Savica-Šanci odlazio slaviti mise nedjeljom, blagdanima i tri puta tjedno u Petruševec, te držao župnu katehezu u crkvi. Zajedno s vjernicima ubrzo sam uvidio da im je svećenik stalno potreban. Godine 1977. zastalno sam se preselio u Petruševec, nastanio se u praznoj obiteljskoj kući
jedne domaće obitelji, bez naknade, gdje sam stanovao više od godinu i pol, do polovice 1999. Za to vrijeme vjernici su novčanom potporom te radom dovršili i uredili (župnu) kuću, pa sam se odmah uselio. Taj njihov trud i nastojanje najbolje pokazuju koliko je petruševečkim vjernicima stalo do stalnog vjerskog života, župnog zajedništva i svećenika“ kazuje vlč. Krešo. Reče da „petruševačka crkvena zajednica, iako se vodi kao župa u osnivanju, živi puno župno i vjerničko zajedništvo te ima stalan vjerski život. Na pitanje zašto onda Petruševec već nije župa vlč. Krešimir Bulić odmahuje rukom te kaže: “To je d(r)uga priča. Kako i vjernici traže svoju župu, a bivši su župnici poduzeli korake, i ja nastojim da se to što prije ostvari. Sada je na Kaptolu, da o tome odluči zaključuje on. Pomalo ljutit ističe: „Ne osnivam župu ja, već to zahtijevaju pastoralne potrebe. Vjernička zajednica iz dana u dan sve je veća. Kako se posebice posljednjih godina naselje brojčano uvišestručilo, ono je nametnulo potrebu osnivanja župe, a ne Krešo Bulić“. Kaže da na Kaptolu ima onih koji ne znaju za Petruševec, a kamoli za njegove životne i pastoralne potrebe, a ipak se protive da on postane župa i govore kako on zbog sebe nastoji da Petruševec bude župa. Velečasni Bulić obavlja stvarnu župničku službu u Petruševcu. Osim toga što se „ reče kršteni, vjenčani i umrli upisuju u matice župe Savica-Šanci, prvopričesnici već imaju svoju vjeronaučnu pripravu i prvopričesničko slavlje u našoj crkvi, dok se krizmanici pripravljaju za sakramenat potvrde u petruševečkoj crkvi, ali se potvrđuju zajedno s krizmanicima župe Savica-Šanci. Groblje Petruševčana od starine je u Jakuševcu, gdje se i dandanas sprovode i pokapaju.
U „divljoj gradnji“ i Crkva bez građevinske dozvole
Godine 1987. ondašnji župnik Savice-šanci Andrija Vujasić zapisao je u župnu kroniku „ O Božiću 1987. g. Započeo sam pothvat a gradnju nove kapele u Peteruševcu“. Petruševec je tada imao tek 205 obitelji, što domaćih, što negdašnjih doseljenika iz Zagorja i Slavonije. Oni su ovdje kupovali jeftinu zemlju, gradili kuće te se zastalno nastanili prije četrdeset godina. I
oni su gradili obiteljske kuće bez građevinske dozvole. Mnoge su i danas i dobro izgledne katnice. One pak male, neugledne, kuće pretežno su domaćih stanovnika, koji su prije stotinu i šezdeset godina doselili iz Jakuševca. Mnogi od njih tijekom godina sagradili su veće i ljepše obiteljske kuće. Mnogobrojne su ostale očuvane male drvene kućice. One su najstarije i potječu iz druge polovice prošlog stoljeća. „ o su kućice prvih Petruševčana“ upućuje me župnik. Prve tri obitelji doselile su se ovamo iz Jakuševca, nakon jedne velike savske poplave, koje su tada bile česte“. Razgledavam naselje, za koje ne znam kako da ga zovem – selo ili prigradsko naselje. Župnik čak reče da je Petruševec „strogo gradska župa“ (u osnivanju). No dok se blatnjavim odvojcima vozimo po naselju koje se dijeli na Petruševec I, II i III , za svu tu gradnju u razmaku od stotinušezdeset godina, mogu samo reći da je podignuta „bez ikakva reda“. S time se slaže vlč. Krešo koji reče da su sve kuće bez razlike, podignute bez građevinske dozvole. Ovdje nije postojao (ne postoji ni danas kao uostalom i Zagreb) urbanistički plan. Ni crkva sa župnom kućom nema građevinsku dozvolu, već samo lokacijsku.
Izbjegličke obitelji – blagoslovljene djecom
Pitam župnika od čega ljudi žive. Odgovara: „ Domaći od starine obrađuju zemlju za potrebe prodaje na zagrebačkim tržnicama – na placu. Na Dolcu te na Kvaternikovom trgu, poslije i na zelenoj tržnici na Žitnjaku. Voće i povrće tu su uzgajali i prodavali i Bugari. Danas malo ljudi žive od stalnog “štanda“ na tržnici. Zemlju koju nisu obrađivali domaći su ljudi prodavali doseljenicima, oni si na noj gradili kuće. Zapošljavali su se u tvornicama i drugdje. Odavno se domaći svijet ostavio proizvodnje za tržnicu., te su se i oni snašli na druge načine. Danas su i tako sve mnogobrojniji i stariji. Pitam župnika o izbjeglim bosanskim Hrvatima, koji su prognani sa svojih ognjišta, ostali bez ičega, kupili zemlju te sagradili tolike velike i lijepe obiteljske kuće.. I imaju dobre automobile dodajem. Odgovara “Većina je njih za ratnih godina našlo utočište u Njemačkoj, Austrji, Švicarskoj i drugdje. Tko je mogao, zaposlio se, naravno na „crno“, nerijetko i po više članova obitelji. Onime što su zaradili, kupovali su ovdje jeftinu zemlju, te gradili i još uvijek grade obiteljske kuće“ Primjećujem da se vidi da su to kuće za brojne obitelji na što vlč Krešo kaže: “U tim je obiteljima najmanje šestero članova, dok je u ostalim starosjedilačkim, kao i u onima podrijetlom iz Zagorja i Slavonije jedva po troje-četvero. Oni se ne boje djece, pa ni u najtežim životni prilikama. U Petruševcu imamo velik broj krštenja novorođene djece, najviše iz obitelji bosanskih Hrvata, dvadesetak godišnje. Upravo je dovršena osnovna škola u Petruševcu, pa će od jeseni naša djeca ići u svoju školu. Sagrađen je i novi vrtić. Velik je broj i male djece, one predškolske dobi, a ima i srednjoškolske mladeži, koja polazi škole u Zagrebu. Veliki su problem, međutim brojne domaće neudane cure i neoženjeni momci. O svojim župljanima vlč. Krešo još reče da su većinom dobri vjernici i izdašni u davanju za crkvene potrebe. „ I to više oni slabijeg materijalnog stanja negoli oni boljestojeći“. Hvali i neke izvrsne domače obitelji i kao vjerničke i kao dobročiniteljske i vrlo gostoljubive. Za posjeta jednoj starosjedilačkoj obitelji obitelji u prvom susjedstvu župne kuće i crkve, u kojoj se vlč. Krešo hrani, vidim da je vrlo omiljen među ovdašnjim pukom. On to i sam potvrđuje. Kazuje da se lijepo snašao među svojim „župljanima“, a i oni uzvraćaju da su vrlo zadovoljni njime. Osobito ga vole mladi te bosanski Hrvati, jer poznaje njihov izbjeglički život, poteškoće u kojima ih tješi i hrabri. Po mnogočemu se vidi da su ga prihvatili s ljubavlju: pri ruci su mu i u svim njegovim i
crkvenim potrebama. Gradnjom škole i dječjeg vrtića te dovršenjem vodovodne i kanalizacijske mreže Petruševec sve više dobiva sliku zaokružena urbanog naselja. Premda, zbog „razbacane“ gradnje, blatnjavih uličica između odvojaka, te mnogih nedovršenih kuća u cigli, još ne daje sliku uređenog naselja. Unatoč tome Petruševec je stekao sve uvjete da bude župa, pa župljanima i župniku želimo da se to u jubilejskoj godini i ostvari.
Željka Valentinčić
Kada je godine 1989. velečasni Krešo Bulić postao župnikom u Hrvatskoj Kostajnici, nije ni slutio što će zadesiti njegovu župu i župljane. Kao prognani s vlastita ognjišta, prihvaćeni u Zagrebu i s čvrstom nadom da ratne strahote moraju uskoro prestati, čekaju na povratak. Blagoslovom daruju mladence i novorođene, zajednički svake nedjelje slave sv. misu i nastoje se prilagoditi životu velikoga grada. S velečasnim Bulićem lakše se nose žalosti i problemi i lakše oprašta neprijatelju. Uz mnoge obveze velečasni već mjesecima redovito euharistijom krijepi i hrvatske branitelje na ratištu Glinske Poljane. Od svega što je uništeno u njegovoj Kostajnici s nostalgijom se prisjeća kvalitetne vlastite biblioteke.
O obitelji razmišljamo uglavnom sociološki, pravno, egzistencijalno. O tome da su muž i žena pozvani da budu dionici unutrašnjega Božjeg života, tj. savršeno zajedništvo – „jedinstveno dvoje“ na sliku i priliku Božju, spominjemo se tek povremeno u propovijedima.
Kad kažemo da obitelj promatramo sociološki, pravno, egzistencijalno, govorimo o činjenici da obitelji pristupamo sa znanstvenog stajališta, što je kod nas zapravo ideologizirano. Stoga znanstveni pristup u našem okruženju ne znači odmah ispravan i cjelovit pristup. Život je mnogo širi od našega hladnog racionalnog pristupa. Odnos muškarca i žene, a onda i obitelj, neće biti cjelovito zahvaćeni ako ostanemo na znanosti psihologije, sociologije i prava. Ove dubinske, najintimnije odnose spoznajemo nekim drugim osjetilima.
SMISAO
Smisao nečega u prvome je redu pitanje stava i osobne spoznaje temeljene na dubinskom pristupu stvarnosti ispravno moralno formirane osobe. Smisao je uvijek osobna stvar, mora se osobno pronaći, usvojiti i pritom djelovati. Znanstveno istraživanje, dostignuća psihologije i razjašnjenje prava mnogo pomažu i mogu usmjeriti. Smatram da se na život općenito i na obitelj gleda necjelovito. Nedostaje nam dubinski pogled na svijet, na smisao odnosa muškarca i žene i općenito obitelji. Očekujemo da će, osim propovjednika i ostali činitelji odgoja i formiranja ličnosti (roditelji, škola, sredstva priopćavanja i dr.) više uzimati u obzir navedene činjenice i pripomoći da obitelj zadobije središnje mjesto i doista postane osnovna čelija zdrava odnosa spolova i sretne obitelji.
Kako danas odgajati muža i ženu da budu vjerni jedno drugome, duhovno jedinstveni?
Odgoj i formiranje zdrave osobe trajna je stvarnost i nikada nije dovršena. Za nas vjernike dovršenje je u Bogu. On je svrha, vrhunska vrednota i najveća motivacija našeg djelovanja. Pretpostavlja se da ozbiljan vjernik u odluci za Boga načelo Objave i crkvenog učiteljstva usvaja kao svoje. Dakle, svako rasvjetljavanje, obnova i produbljivanje objavljenih istina o Bogu i cjelovito čovjeku formira čovjeka otvorena za pouku, voljna da prihvaća i izvršava ono što je bolje. Važno je naglašavati da je Bog stvorio čovjeka kao muškarca i ženu i to je njegov plan s čovjekom. Iz toga izlazi da vjernik prihvaća Božji plan i opredjeljuje se za vjernost i život u potpori, razumijevanju. Pa onda i u dubokom jedinstvu: jedno misliti, jedno htjeti, biti jedna duša u dvama tijelima. Čovjekov plan, međutim, na prvi pogled uvijek izgleda prihvatljiv i poželjan, zapravo jedino moguć, a može biti plod vlastitih nezadovoljenih potreba, frustracija, ne traženja drugoga, nego sebe.
Kako uskladiti očevo ili majčino često izbivanje iz doma radi zarade i odgoj djece?
Očevo, a još više majčino prečesto i predugo izbivanje iz doma simptom je koji upozorava na ozbiljnu bolest. Treba pitati zašto se žena izvukla iz doma, ubacila u javni život, u tvornicu, što se time dobilo, a što izgubilo? Koji je ideal obitelji? Mnogi pomažu u obiteljskom odgoju (vrtići, škole, bake, rodbina) no majku i oca nitko ne može zamijeniti kao što obitelji sreću i sklad ne može jamčiti obilje materijalnih dobara ako nedostaje ispravan stav, prave vrijednosti, sklad i podjela odgovornosti uža i žene. Mislim da ispravno postupaju roditelji koji materijalno dobro ne stavljaju ispred brige za djecu odgoj. Dok država ne osigura takvo materijalno stanje da roditelji ne budu morali prečesto izbivati, potrebno je isticati vrlinu skromnosti. To je zapravo trajna vrlina koju valja njegovati, jer biti skroman ne znači
biti siromašan. To znači biti bogat smislom. Bogat u tome da vidim što mogu, a što ne mogu. I bogataš može i te kako biti nezadovoljan.
Kako na što bezbolniji način podići natalitet u hrvatskom narodu?
Za mene je osnovno pitanje: želimo li mi živjeti na ovim prostorima kao Hrvati? Može li nam naša Domovina osigurati sve što nam je potrebno za život? Drugim riječima, shvaćamo li koliko je naša Domovina lijepa i bogata.. Koliko nam šansi pruža da i sami postanemo bogati i sretni! Što smo mi spremni dati od sebe? Ili – za što ili za koga ćemo izgraditi uznjegovati ovu jedinu Domovinu? Treba isticati pozitivne primjere ostvarenih skladnih obitelji. >No roditelji imaju pravo sami odlučivati o djeci. Prisila nije dopuštena. Malo će se ili ništa postići ako radi nekoga cilja trajno dajemo pogodnosti ili potičemo natalitet. Ne mogu vjerovat da nas neće biti za neko vrijeme ili ćemo izumrijeti ako natalitet ne povećamo i da bi
takva motivacija pokrenula čovjeka i usmjerila ga da bude više za život. Osnovno je biti za život – za vječnost. Za novi život – za dijete treba hrabra odluka, nesebičnost i spremnost na
žrtvu i odricanje, dakle velikodušnost. Zadaća nam je da dušu učinimo velikom. Zgodno reče pjesnik; više od kruha i ruha nam treba Duha.
Kritike se danas upućuju uglavnom na mlade da su bez radnih navika, nedostojna ponašanja, sve obezvređuju.
U odgojni će sustav više nego do sada biti potrebno uključiti osobito one koji su što svjesno, što slučajno stavljeni u drugi plan. Cjelovit će odgoj osim već spomenutih znanstvenih spoznaja morati uzeti u obzir i usvojiti spoznaje i iskustva religijskih znanosti te vjerskih
zajednica. Na planu smisla vrijednosti i motivacije vjera će dati golem prinos. Karakter se osobe osobito mlade, ponajvečma formira na ispravno oblikovanoj savjesti. Vrednote smisla su u prvom redu etičke vrednote ili vrednote vjere – povjerenja. Mi stariji morali bismo ispitati jesmo li zavrijedili povjerenje mladih? Jesmo li dovoljno istaknuli moralne vrednote? Mladi su često u procjepu savjesti i neodlučnosti da ono za što misle da je u redu ne mogu praktično ostvariti jer pravila igre, našeg svijeta odraslih, praktički izgledaju drugačija. Jesmo li dopustili da mladi pogriješe bar kao što i mi griješimo, tolerirajući slabost i potičući volju za popravljanjem? Kako od mladih očekivati da vide kako neki stav nije dobar ako ga mi stariji toleriramo i nama odviše ne smeta? Kako ih oduševiti za vrijednosti koja nema istaknuto mjesto u životu nas starijih?
Uz ljubav sve češće se vežu pojmovi nepovjerenja, pogrešnih stavova, sebičnosti!
Zapravo je teško iskreno danas pred samim sobom govoriti o ljubavi. U društvu zatomljenih najdubljih osjećaja gdje nismo smjeli smisliti i pokazivati što nam je vrijedno i drago, u društvu koje nije ispravno vrednovalo ljubav, nego isticalo samo jedan njegov vid –tjelesnost, ljudska je osjećajnost stradala. U jednih je blokirana, neurotično zatomljena i nesposobna da se ispravno izrazi. U drugih se iživljava različitim nastranostima. Treći pomalo trgovački mijenjaju i osjećaje. Kod mnogih je govor o ljubavi tabu tema i sve se teme u vezi s njom previše dramatiziraju. Nije čudno što u svijetu smanjenih osjećaja, ljudska senzualnost kao jedan od najjačih nagona i izražavanja ljubavnih osjećaja izbija u prvi plan. Za mnoge je ljubav prije svega osjećaj, zadovoljenje, ugoda, pa se pronalaze uvijek novi načini zadovoljavanja. Zaboravlja se da ljubav nije samo osjećaj. Osjećaj se može imati ili ne imati. Zar se ljubav može imati, posjedovati? Je li ona naš posjed ili životna zadaća. Jeli se ona traži. Nije li istinska ljubav životno umijeće koje valja učiti, cilj u koji treba mnogo toga uložiti?
Nije li civilizacija potrošačkog materijalizma zapravo u odnosima ljubavi nanijela velike rane i bila nepravedna prema mnogima. Ako su uživanje i novac uvjet zadovoljstva, kada će biti sretni siromasi? Ako ističemo ljepotu, što ćemo s onim koji nisu previše lijepi? Ako je zdravlje uvjet za sreću, kako ćemo susretati i prihvaćati prikraćene i bolesne?
Ljubav je sveobuhvatniji i dublji odnos prema ludima i stvarnosti nego što mi mislimo. Ljubav je Bog. On je izvor, mjerilo svih ljubavi. Ljubav je odnos i to najdublji prema totalitetu životne zbilje. U ljubav su uključeni Bog i čovjek i priroda. Iz prave shvaćene ljubavi nitko ne može biti isključen. Ona je dar baš kao što je i život dar. Devalvaciju ljubavi možemo zaustaviti jer nam je pokazan put ljubavi. Onaj koji nikoga nije razočarao – Isus Krist, rekao je: ljubit jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Ljubiti može samo onaj tko se približava Bogu. Očekivati ljubav smije onaj tko je uvidio da je ljubav njega već prije čekala.
SAKRAMENTI
Mnogi mladi žele primiti sakramente inicijacije. Ne čini li vam se da bi uopće trebalo češće i temeljitije govoriti o vrijednosti i snazi svetih sakramenata u našem životu?
Današnji čovjek nije ni svjestan da živi u svijetu simbola, zapravo su oni postali njegova svakodnevnica. Mnoge prihvaćamo mehanički (pozdrav, geste, slova), druge stavljamo kraj sebe (oko vrata, na ruke, na raskršća, u kuće). Mnogi simboli nisu razumljivi. Stvaramo i
nove. Čovjek voli simbole. Pojašnjavaju mu i otkrivaju dublju, neizrecivu stvarnost. I sakramenti su znakovi. Svaki sakrament ,prati naš put života. Oni su znakovi života. U sebi kriju povijest i sadašnjost. Svaki traži tumačenje. Sastoji se od simbolične radnje i izgovorene riječi, znakova vjere za vjernika. Sakamenti traže vjeru da bi postali ono čemu su namijenjeni. Dakle –sakramenti pretpostavljaju znanje i vjeru. Oni su iskustvo i povijesno i narodno, običajno i kulturno, ali i vjersko. Kod mnogih ostaju na razini običaja, tradicije i kulture. Mnogi ih prihvaćaju na odviše izvanjski način, neki sakramente prihvaćaju uvijek iznova na dječji način, pri čemu nedostaje naš pristanak, vjera, odluka, kako bi sakramenat
postao potpuna stvarnost. Većina smo ih primili kao djeca. U prošlim desetljećima zbog različitih razloga izostala je pouka o njima, pa je u mnogih vjernika znanje i prihvaćanje sakramenata uglavnom nepotpuno.
Vjeronauk u školama i pouka preko sredstava priopćavanja (TV, radio, tisak) trebali bi
upotpuniti znanje i naviještati pouku vjere onima koji je ne poznaju. Hoćemo li vjernika praksom znati zainteresirati i oduševiti ljude da požele ono što mi redovito prakticiramo?
Jesmo li mi sakramente doživjeli kao bogatstvo vjere? Oni su doista ures Crkve, dar Božje ljubavi, izraz Isusa Krista za svakog vjernika. Oni nisu samo znak pripadnosti Crkvi, nego izvor vjere, snage, hrana za duhovni život. Oni su izvorna Isusova ostavština nama. Pretpostavljaju rast u vjeri i dobi. Dopuštaju da ih otkrivamo i dublje shvaćamo. Lijek su našim ranama, sigurnost da nam je praktičan vjernički život u skladu s voljom Isusa Krista. Znak su da smo univerzalni – katolički…
Svećenik vlč. Krešimir Bulić je za vrijeme
Domovinskog rata u Hrvatskoj Kostajnici kao stražar bdio nad
svojim stadom, u zgodno i nezgodno vrijeme, danju i noću, bez
odmora! U teškim vremenima rata svestrano je pomagao svim
stradalnicima: osuđivao je zablude – da bi objavio Spasitelja,
osuđivao je laž, nastojeći da zasvijetli istina. Bijaše svojim
Kostajničanima razumijevanje i sućut, utjeha i ohrabrenje, vjera
i nada u bolju budućnost. Pomagao je, tješio, podržavao i utjehu
pružao. Sve što je činio, činio je da izbavi od fizičke, ali i
vječne smrti! Baš kao što to čini istinski Stražar!
Preobrazitelj!
I danas mu je stalo da u svemu najprije zasja svjetlo Kristovo,
kako ništa ne bi ostalo u tami, nerasvijetljeno, da sve postane
svjetlo u Kristu Na srcu mu je čovjek i uvijek čežnja: pomoći
čovjeku, pomoći mu da upozna tko je, dakle dolazi i kamo ide…!
U susretu s vlč. Krešimirom – saznali smo!
Velečasni, recite nam nešto o sebi i
svom životnom tijeku! Ova nas Jubilejska godina poziva na obnovu
u istini, a želi nas i ohrabriti za pravu ljubav! Pozvani ste tu
stvarnost živjeti kao svećenik! Zašto je Krešimir Bulić postao
svećenik?
Potječem iz Kutine, iz katoličke obitelji,
što je važno, jer vjera se prenosi i prima kao dar, kao
vrijednost koju treba cijeniti. No, tradiciju kao vrijednost
iskušavamo tek u životu. Osobno ne mogu znati što je vrijednost
dok je sam ne počnem živjeti. Smatram da je i moje svećeničko
zvanje počelo živjeti baš u obitelji. Ipak, biti svećenik je
osobni poziv, osobna vrijednost koju čovjek mora osobno
prihvatiti. Svećenik sam želio biti već kao ministrant. međutim
poslije srednje škole ipak upisujem Višu upravnu školu, zatim
pet godina radim na pošti i tek se tada odazivam svećeničkom
pozivu. Moje kasno zvanje, recimo kasno – bilo je zbog bolesti.
Ustvari, nije bolest bila prepreka, jer Bogu nije problem
bolest, već u u pitanju moj odaziv. Moram još reći! Bio sam
uvjeren da ću postati fratar! Ali tadašnji provincijal me nije
primio, rekavši – to nije za tebe, dok me rektor Bogoslovije
odmah, radosno primio. I vidio sam da je to znak meni. I
prihvatio sam ga. Da, čovjek se Bogu mora uvijek osobno
odazivati. I danas se svaki dan odlučujem: bit ću svećenik! Jer
put do ostvarenja zvanja je put osobe i ostvaruje se u
konkretnom vremenu. Kao vjerniku – Isus mi je sve, smisao
života. Bez Isusa ne mogu zamisliti svoj život! A kao svećenik –
bez Isusa ne postojim! Kako ja shvaćam Isusa? To je teško izreći
a da ne dodirnem svoje dubine! Isus je centar života. Isus je
konkretna stvarnost i pozvani smo da budemo ono što nam Bog
znači. Isus je činjenica. On je svoje učinio: došao je u ovaj
svijet, donio je Radosnu vijest, umro je! Isus traži čovjeka,
traži mene! Ako hoću biti dosljedan, moram prihvatiti činjenicu
onoga što je Isus učinio za mene! Jednostavno, na meni je da
prihvatim – da vjerujem – Isus je Bog!
Isusove riječi „Obratite se i vjerujte
Evanđelju“ odjekuju svijetom već 2000 god. kada su ove riječi
dotaknule vaš život? Kada se radikalno obraćenje vama dogodilo?
Znate, čovjek spoznaje, sluša, čita o Bogu.
Informira se i to u sebi slaže i na to odgovara, ili ne
odgovara! Jer uvijek se moraš osobno postaviti. Nikada do sada
nisam imao vjerskih sumnji, uvijek stavljam sebe u pitanje,
nikada Boga! Za ovo su iskustvo jako važne moje svjesne molitve:
Bože, daj da budem ponizan. I daj sada, ako ne mogu učiniti
dobro, da ne učinim zlo! U životu sam Boga doživljavao kao
stvarnost i to sam prihvatio, a sebe sam rješavao i tražio
razjašnjenja. Posebno me dotaklo događanje II. vatikanskog
koncila. Ono probuđenje vjere, otvaranje Crkve, sastajanje na
molitvu i biblijske susrete! Doživio sam vjeru kao novu nadu,
novost Duhova. Bilo je osporavanja, ali moramo znati da Božja
Riječ ne može proći bez osporavanja. Onaj tko osporava ta
događanja teško se može nazvati katolikom. Siguran sam da do
osobne vjere čovjek ne može doći sam! Jer Bog želi doći u život
preko drugoga, preko prijatelja, svećenika, zajednice, onih koji
mole! Tako se prenaša iskustvo Duha Svetoga! Još kao
tradicionalan vjernik znao sam da to novo ne mogu osporavati. To
iskustvo je autentično, biblijsko!
Talita kum, ustani djevojko! Danas Isus
ove riječi govori čitavom svijetu, društvu – koje je tako
inficirano virusima zla. Želim vas pitati: je li danas teško
biti pošten čovjek, radnik, otac, svećenik? Kako ste izdržali
krize u životu?
Pravo pitanje bilo bi: može li se živjeti
nedosljedno i nepošteno jkao kršćanin? Kardinal Hofner je rekao:
da će danas kršćani biti sveti ili ih neće biti! Jesmo li mi
pravi? Moramo pronaći načina da budemo dosljedni. Ne tražimo
promjene izvan sebe, u društvu, nego u sebi. To je zahtjevno i
teško! Nemoguće je – da je lakše živjeti bez Isusa! Izvor takvog
razmišljanja ne može biti istina, nego laž! Prema tome, biti
istinit, svet, to je biblijski, to je normalno! Zahtjev svetosti
je za sve jednak! Ne, ne može se biti svećenik. Ako nisi Božji.
Pitanje je kako biti dobar otac, majka, radnik, svećenik? Život
nosi teškoće. Ali naše životne situacije nisu nerješive, jer ih
rješava Bog. S Bogom treba rješavati stvari! Zato su tu
sakramenti, molitva, Riječ Božja!
Vihor Domovinskog rata zatekao vas je
kao župnika u Hrvatskoj Kostajnici. Bili ste s ljudima, brinuli
se za ugrožene, stradale, prognane…Zašto ste sve to činili,
što vas je motiviralo?
Situacija i iskustvo Hrvatske Kostajnice su
neponovljivi. Rat koji je došao bila je situacija koju je
trebalo živjeti. U sebi ne nosim rane, jedino žao mi je mojih
knjiga. Volim čitati, volim knjige! Inače vrlo sam strašljiv
čovjek i sve što sam radio nije bilo iz neke velike hrabrosti,
nego: htio sam, želio sam biti tamo i nešto učiniti! To je bila
motivacija! Kako sam uvijek vjerovao u moć molitve, vjerujem –
da sa ono – što sam od djetinjstva molio i primio, da bi
primljeno – vratio, upotrijebio, dao drugima! Živio sam s
ljudima, hodao kao svećenik, po ratištima imao mise i to je
ljude držalo, davalo im snagu. Jednostavno, želio sam biti s
ljudima! Kasnije, kako je većina ljudi bila u Zagrebu i ja sam
bio s njima! Tu je bila moja župa – prognanica, vodili smo
Caritas….!Taj život opisan je u nekoliko mojih knjiga.
Sada je mir, obnova poslije rata! Vodite
župu u osnivanju – Petruševec! Koji su sada najteži problemi?
U životu sam uvijek volio izazove, a
Petruševec je izazov. Ljudi koji sada ovdje žive, preživjeli su
muku, siromaštvo, nepravdu, nezadovoljstvo, težak rad… I sve
ovo sada i ja doživljavam kao dio sebe, jer sam i sam kroz sve
to prošao. Većinom su to ljudi došljaci! Od 400 obitelji
polovica ih je iz Bosne, iz Teslića, Banja Luke… Oni žele
živjeti svoju vjeru, trebaju svećenika i često puta on im je
jedina snaga i utjeha. Suživot s njima je izazov, ali izazov je
i doživjeti da si osnivač nove župe! Svjestan sam da svi ovi
ljudi nose u sebi teške traume! Pucnjava je završila, ali rat
još traje u srcu! Zadatak je – govoriti o pomirenju, ali na
pravi način! Treba doći do istine, kako se rat ne bi ponovio još
u gorem obliku. Treba rekonstruirati istinu da bi se uklonile
poluge zla.
U svjetlu velikog jubileja papa
neprestano upućuje“hitne“ pozive svim krštenicima da budu
glasnici Evanđelja. O se osobito odnosi na vas svećenike i
upozorava vas potrebu nove evangelizacije kaso „vlastitu
zadaću“! Vlč. Krešimire, što je po vama – to „novo“u
evangelizaciji?
Bog je došao čovjeku, radi čovjeka, stalo
mu je do čovjeka! To je radosna vijest. Zašto čovjek nije
svjestan te istine? Znači da je dosadašnja evangelizacija bila
manjkava, kriva, da nije shvaćena! Dakle, nije postignut učinak
evangelizacije! Nova evangelizacija je kršćanska poruka koja
mijenja čovjeka, to je živa Božja riječ koja djeluje u čovjeku
koji činjenicu Radosne vijesti prihvaća! Treba se radovati
svijesti da je Crkva pronašla snage u sebi da želi na novi način
nositi radosnu vijest čovjeku. Ta poruka dolazi iz konkretnih
zajednica! Poticaj dolazi iz srca žive crkve, koja otkriva svoju
bit i svoj život! Taj život je Isus, Riječ Božja, sakramenti!
Čovjek očekuje pomoć, očekuje da Crkva bude svjedok!
Svećenik je čovjek koji živi neke
vrednote kao i svi drugi normalni ljudi, imaju prijatelje,
hobije, putuju, odlaze na športske manifestacije! Što od toga
voli vlč. Krešimir, što znači svećeniku biti „normalan“ čovjek?
Tek kada si vjernik možeš biti normalan
čovjek, pa onda i svećenik. Moj život je ušao u normalnu
kolotečinu tek kad sam postao živi vjernik, kad sam sve povezao
u vjeri. Dok nisam svoju ljubav prema prirodi, nogometu,
fotografiranju.. znao povezati u vjeri, bio sam svime time
opterećen. Što to znači? Otkako sam shvatio da je na prvom
mjestu Isus .- uživam život, doživljavam prirodu, šport,
utakmice, razumijem ljude. Imam sućuti za čovjeka, u sebi sam
strpljiviji. Bogu nije problem moj grijeh, Bogu je problem moja
nedosljednost, moje netraženje, moj strah, nepovjerenje u
njega… Shvatio sam da je život jako konkretan i da nosi u sebi
trezveno razmišljanje o ljudima i o sebi! Puno puta ne shvaćam
da Bog nekada dopušta čovjeku da učini najveće zlo, samo zato da
ga više privuče k sebi!
Već 2000. godina kako nam se kroz Isusa
Krista otkriva lice Oca. Idemo ususret jubilarnom Božiću. Što
vam je na srcu. Što ćete poručiti Kostajničanima i čitateljima
„U tebi Oče“ kao i svojim župljanima u Petruševecu?
Isus je najveća vrijednost. Isus je živio
na ovom svijetu. Isus je živ! To je činjenica! Mi to više ne
možemo – ne znati! Bog je došao, pohodio je svoj narod. Bog nije
digao ruke od Hrvatske Kostajnice. Bog nije digao ruke ni od
jednog čovjeka! Bog dolazi u sve situacije i očekuje od
vjernika, očekuje od mene da primim tu poruku, jer ona se tiče
moga konkretnog života, želi da s njim živim! Treba se vratiti
molitvi, sakramentalnom životu. Treba vidjeti da je Bog za mene.
Hajdemo ispitati: jel je moguće ići na misu tako – da misa u
meni bude život! Provjerimo, je li ispovijed stvarno oproštenje
grijeha! Hajdemo svoj brak postaviti na pravo mjesto! Hajdemo
izmoliti nova zvanja! Bog zove, ali zašto se ne odazivamo, zašto
ne potičemo zvanja? Koliko mi stvaramo ozračje vjere? Podržavamo
li je? Ili smo oni koji kritiziramo?
Hvala vlč. Krešimiru za susret,
razgovor, Isusa! Isusa živog, jednostavnog i tako konkretnog!