Mediji o nama

RAD
U CRKVI PRUŽA MI ISPUNJENJE
(Glas Koncila br. 12 25.III.2007. str. 22-23)
rubrika: VJERNICI LAICI AKTIVNI U CRKVI

Djelovati na više strana u našoj Crkvi –
životno je opredjeljenje Vlatke Linarić, mlade aktivne vjernice
laikinje kojoj je baza župa sv. Križa u novozagrebačkom naselju
Siget. Kako Vlatka kraju privodi studij teologije, a i glazbeno
je obrazovana, raspolaže znanjima i talentima koji su joj
itekako dobra podloga za sve angažmane u Crkvi koje je
prihvatila

Tatu su tretirali kao ratnog zločinca

Vlatka je rođena 27.prosinca 1978. u zagrebu. Mama joj je
Desideria, djevojački Iveša, rodom iz Pule, umirovljena
diplčomirana ekonomistica koja je radni vijek provela u
današnjoj Fini. Vlatkin otac Mile Linarić, pokojni od 2002. bio
je rođen u Brinju, a kao diplomirani je pravnmik i diplomirani
ekonomist rado u struci.“Moji su se roditelji upoznali u Zagrebu
kamo su oboje došli raditi“ – pripovijeda Vlatka.“Tata je bio
najmalađi od osmero djece u svojoj obitelji. S oko dvadeset je
godina postao domobran i 1945 je zabvršio na križnom putu. Nije
došao do samog Bleiburga, već je završio u Petrovaradinu na
prislinom radu.Osudili su ga na smrt, ali mu je, srećom pomogao
jedan bivši domobran koji je prešao u partizane. Srbija je tatu
svejedno zauvijek tretirala kao rstnogn zločinca. On se nakon
svega v ratio doma i vječno je bio pračen. Nije ulazio u Partiju
pa je često bio prisiljen mijenjati posaoBio je posebno dobar
čovjek, uz majku je zavolio vjeru i redovito jer bio u crkvi,
što je dodatno otežavalo njegov položaj.
Mama mi je imala lakši životni put. Ona je, nakon završene
srednje škole, s dvadeset godina došla u Zagreb. U Puli se
trebala učlaniti u Partiju, a kaako nije htjela, nigdje se nije
uspjela zaposliti.Zato je došla u Zagreb. Uspjela se zaposliti,
završiti studij, osnovati obitelj. Nakon vjenčanja moji su
kupili stan koji su godinama otplačivali. I danas smo u tom
dvosobnom stanu kao straosjedioci Trnskog. Imam dvoje dosta
starije braće. Damir je rođen 1955.. On je s 23 godine otišao u
New York, ali se nakon sedam, osam godina vratio doma.Danas je
obrtnik, ima kčer Tinu i živi u Zagrebu. Godinu dana mlađa od
Damira je sestra Jasenka. Ona s obitelji živi u Karlovcu. Ima
kčeri Dianu i Sanju. Diana je starija od mene dvije godine i
specijalizantica je fizikalne medicine, a dvadesetgodišnja Sanja
studira za laboranticu. Kad sam ja rođena moja su braća već bila
zasnovala svoje obitelji pa sam odrasla kao jedinica.“

„Odlučila sam da nikada neću otići iz Crkve“

„ Moji su me predivno odgajali. Tata je bio dosta strog, a ni
ama nije bila puno blaža. S tatom sam bila posebno vezana jer je
on rano otišao u mirovinu pa je imao puno vremena za mene. Mama
je morala raditi. S tatom sam puno vremena provodila u šetnji, u
prirodi, zajedno smo listali enciklopedije, jedniostavno smo
uživali. Rezultat takovog tatinog bavljenja mnome bio je taj što
sam već u vrtiću znala da se voda sastoji od dva H i jednoga O.
Tata me naučio razlikovati ptice, osluškivali smo njihove
glasove. Znala sam kako ptice prave gnijezda na granama.
Od jednog mi je lješnjaka napravio frulu na kojoj se moglo
svirati. Mama me, osim što bi tati i meni sve skuhala i
pospremila, učila štrikati i heklati. U prvom sam si već
isheklala šos. Djetinjstvo mi je bilo označeno i telefonskim
prijetnjama zbog tate i povikom djece oko mene. U rnskomje,
naime, sve bilo puno vojske i oficira. Tata je bio u strahu
posebno zbog mene. Dobili su me kasno pa je biojazan bila
jača.Krstili me nisu zbog straha. Listajući enciklopediju s
tatom u dobi od tri, četiri godine uglaedala sam raspelo.Tata mi
je tada sve objasnio, a ja sam se rasplakala zbog scene raspeća.
Nije mi bilo jasno zašto je Isus stavljen na križ i zašto ga
nitko ne skida. To me dugo mučilo. Sa šest sam godina prvi put
rekla da se želim krstiti. Čula sam od druge djece da su krštena
i osjećala sam da nisam dio njih. Zbog toga sam bila jako tužna.
Krštena sam s 11 godina, uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj.
Tata mi je ušavši u sobu rekao da se obujem jer da idemo u našu
crkvu u Sdigetu u koju smo i inače često išli.Osjećala sam da će
se toga puta dogoditi nešto posebno. Fra Albin mi je rekao:Dobo
došla. Shvatila sam da me tata doveo na vjeronauk, na pripremu
za krštenje.Ušla sam u grupu koja se pripremala za prvu pričest.
Dobila sam znanje i odgoj u vjeri, osjećala sam se sretno. Jedno
sam jutro buikla krštena i odmah zatim pričešćena. Krstio me moj
prvi vjeroučitelj fra Albin, a fra Ilija Vrdoljak me
prtičestio.Fra Ilija mi je posebno važan jer je kao vjeroučitelj
imao iznimno lijep pristup prema djeci. Ubrzo sam krenula na
dječji zbor na koje sam počela svirati flautu. Mogla sam jer sam
imala znanje iz Glazbene škole Blagoja Berse gdje sam kod
profesorice Vesne Hajdin i završila osnovnu muzičku za flautu.
Fra Ilija me pripremao za krizmu. Tada nas je zamolio da nakon
što dobijemo taj sakrament ne odemo iz Crkve. A me rečenica
pogodila, na meni je ostavila traga, tada sam odlučila da
definitivno n ikada neću otići iz Crkve. Krizmana sam u osmom
razredu osnovne škole.“

„Ekumenizam je u praksi moguć“

„ Išla sam u osnovnu šklu u Trnskom. Bilo mi je lijepo. Dovivala
sam petice, imala sam dobro društvo koje me držalo za
štrebericu. Pjevala sam i u školskom zboru. Nakon završene
osnovne upisala sam Prvu ekonomsku u Medulićevoj. Ta mi je škola
dala usko strućno obrazovanje koje me nije zadovoljilo. Zapravo
sam trebala upisati gimnaziju. Dodatno sam dvije godine išla na
crtanje u Centru za likovni odgoj na Rokovu perivoju.
U Svetom sam Križu bila aktivna cijelo srednjoškolsko razdoblje.
Odlazila sam na vjeronauk za mlade koji se kasnije pretvorio u
Framu. Propjevala sam i u zboru mladih. Fra Ilija nas je uveo u
samostalni rad, sami smo vodili kateheze. Potom je došao fra
Josip koji nam je danas župnik. Bilo mi je zgodno to što su u
srednjoj školi moji vršnjaci cijenili moj angažman u Crkvi,
nitko se s mene nije sprdao ili me omalovažao. Najbolja mi je
srednjoškolska prijateljica Aleksandra pripadala evangelicima..
Ona je znala sa mnom doći u moju crkvu, a ja bih s nkom otišla u
njezinu. Nas smo dvije odrasle u zajedništvu, skupa smo prošle
adolescenciju pokazujući kako je ekumenizam u praksi moguć.“

„Bog me vratio u život“

„ Nakon srednje sam se škole htjela osamostaliti. No, jako sam
se razboljela i samo sam Božjom violjom ostala živa. Jerdini mi
je lijek bio penicilin na koji sam bila alergična. U bolnici sam
se raspadala misleći kako ću umrijeti. Molila sam Boga da bih
ipak voljela živjeti. Gledala sam neprestano u jedan preklijep
bor silver diveći se njegovom životu. Na kraju me je B Og vratio
u život. Jednu sam se godinu oporavljala, teško mi se bilo
koncentrirati na učenje pa sam se odlučila zaposliti. Dvije sam
godine bila honorarni djelatnik u informatici HRT-a.Ranije sam
buila završila tečaj za web –dizajnera i programera. Na HRT-u
sam opuno toga naučila. U mjesec dana morala sam svladati sve
HRT-ove hardvere i softvere jer sam bikla u službi pomoći
korisnicima.Najprije sam bila u panici, ali sam uz pomoć kolega
sve svaladala. Kako nije postojala mogućnost trajnog zaposlenja
na hrt-u upisala sam studij ekonomije i zaposlila se u jednoj
banci kao kreditni referent. Nakon dvije godine odustala sam od
studija ekonomije. Nije mi se sviđalo, a odustala sam i d banke
jer sam ipak odlučila studirati nešto drugo.Tek sam tu i tamo
povremeno odradila nešto honorarno razmišljajući o tome što bi
to konkretno bilo. U to sam, vrijeme izradila župne internetske
stranice, pjevala sam u zboru mladih, jednu sam godinu vodila
grupu katekumena u župi. S 23. sam godine slućajno došla na
jedan seminar o.de Gradnisa. Tamo sam doživjela pravi susret s
Božjom riječi. Zaljubila sam se u Boga, u Sveto pismom kao da mi
se ysrce ponovno otvorilo.“

„ Vodim dječji zbor i zbor mladih“

„ Godine 2002. upisala sam studij teologije. Mjesec dana nakon
upisa umro mi je tata, baš u vremenu kadsam naopokon definirala
što želim. Sada sam na petoj godini. Oduševljena sam studijem,
nikada nisam požalila što sam upisala teologiju. To je bila
Božja volja za mene.Upoznala sam mnoge prijatelje, na studiju
sam još ućvrstila vjeru. Mentor na diplomsklom bit će mi
profesor Mladen Horvat, a tema će biti iz Starog zavjeta. Do
studija teologije četiri sam godine svirala flautu u bendu
„Betlehem“ Svirali smo na mnogim duhovnim obniovama te na misama
koje vodi fra Smiljan u Sigetu. Putovali smo i izvan Hrvatske,
uglavnom u misije. Na oprvoj sam godini studija svirala flautu
na nedjeljni mkisama u Ranjen om Isusu. Na trečoj sam se
studijskoj godini prihvatila vođenja dječjeg zbora u župi sv.
Vida u Petruševcu. Tamošnji župnik velečasni Bulić tražio je
pogodnu osobu pa su moji fratri preporučili mene. Već su prošle
tri godine kako vodim taj dječji zbor, a godinu dana vodim i
zbor mladih. Svi skupa kao „Glsnici sv. Vida“ pjevaju na
nedjeljnoj misi u 9 sati i trideset minuta. I ja sam s njima
nedjeljom ju Petruševecu. Dotamo se oko pola sata vozim autom.
Javnim bi prijevozom predugo potrajalo, baremsat i pol.Probe
imamo subotom u podne su djeca,a popodne mladi. U petruševačkoj
je župi inače vrlo živo. Tamo djeluje desetak volontera i isto
toliko katehetskih grupa. Župnik ima veliko povjerenje prema
laicima s kojima odlično surađuje. Jedanput mjesečno okupi nas
voditelje katehete, većinom smo žene, pa se dogovorimo oko
planova i realizacije.
Rješavamo i teškoće. Jedanput godišnje najaktivnijoj djeci
župnik organizira nagradno putovanje. Na misu nedjeljom odem i u
Siget. U svojoj sam matičnoj župi animtorica za mlade i
animatorica za predsinodske rasprave.Mladi iz novozagrebačkog
dekanata, među kojim asam i ja, započeli su susretima i
planovima za susrete mladih grada Zagreba.“

„ Želimo nastaviti sa susretima u Katarini“

„ U susradnji s Povjerenstvom za pastoral mladih Zagrebačke
nadbiskupije nedavno sam postala tajnica projekta „ Korizma u
Katarini“. Cuilj je oživjeti susrete akademičara u crkvi sv.
katarine na zagrebačkom Gornjem gradu koji su bili aktualni
sedamdesetih , osamdesetih i devedesetih godina prošlog
stoljeća. Mladi su tada subotom dolazili na susrete u tu crkvu,
a kapelani su im držali kateheze. Tako će prema planu
povjerenika za mlade velečasnog Antuna Sentea mlađeg svajke
subote do Uskrsa u Svetoj Katarini biti odfržavan jedoiposatni
program posvećen misnom slavlju i kratkom koncertu zbora koji će
pjevati na misi. Želja nam je pripremiti mlade za dolazak
Uskrsa, a li i nastaviti sa ussretima u Katarini i nakon
korizme. Na kraju krajeva, ta crkva je subotom zatvorena, u njoj
se ne događa ništa pa je ova priča idealna za ponovno
oživljevanje naše gornjogradske ljepotice. Prvi su susreti
odlično prošli. Mislim da je riječ o odličnom projektu zbog
kojeg smo u startu svi bili sretni. Doživjeli smo posebno
ozračje koje u korizmi može dodirnuti čovjeka.
Inače živim s mamom. Ona je glavna u domačinstvu, a ja joj
pomažem koliko stignem. Mama je zbog zdravlja, osobito kad je
lijepo vrijeme, često u Puli gdje imamo malu kuću. Ljetima sam i
ja tamo. Zasad nemam dečka iako bih voljela biti supruga i
majka.Bog treba providjeti pravu osobu. Sada mi divno ispunjenje
daje sve što radim u Crkvi i oko nje. U jednom sam trenutku
odlučila dati svoj život na raspolaganje Bogu, a angažmani su
došli spontano.Sve mi to skupa puno znači.. Želja mi je da Bog
djeluje preko mene. Iskusila sam Boga kao milosrdnog Oca koji se
brine za mene cijeloga mojeg života. Voljela bih da to iskuse i
drugi ljudi.“
( u posebnom okviru prikaza je uz Vlatkinu sliku i ovaj tekst
same Vlatke)
Vjernici laici kao krštenici, dionici su svećeničke, proročke i
kraljevske službe Isusa Krista. Njihov poziv i poslabnje temelje
se na prvom i temeljnom pozivu što ga Otac u Isusu Kristu po
Duhu Svetom upućuje svakom od njih:poziv na svetost, a to znači
poziv na savršenstvo djelotvorne ljubavi; kao što piše u
dokumentu o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu
Christifideles laici.
Isus Krist kao i prije dvije tisuće godina i danas poziva ljude
u zajedništvo sa sobom. Traži suradnike na Božjem planu spasenja
za sve ljude. Svaku osobu poziva poimence, te očekuje
pojedinačni i osobni odgovor u slobodi za ili protiv.
On odabire nas te nam govori:“ stani i pođi!“. Kao Filipu u
Djelima apostolskim govori:“Pođi i pridruži se tim kolima.“ Zove
nas i šalje na put drugim ljudima. Upučuje nas na drugoga.
Zahvačajući prvo naš život u popunosti, poput svjetlosti na putu
za Damask, nakon što progovorimo i progledamo novim očima,
osvaja nas ljubavlju i radošću. Svaka radost želi se podijeliti
sa drugima, kao i u uskrsno jutro.
Duh Sveti koji puše kako želi, poziva i one pojedince,
obiteljske ljude koji su „u svijetu, ali nisu od svijeta“.
Poziva nas na djelotvornu ljubav, te obećava biti Vođa na putu
kako bismo to mogli i ostvariti. Kao što se svetost postiže
ispunjavajući svoje svakodnevne obveze, tako i djelotvorna
ljubav svoje područje nalazi u svakodnevnim situacijama. Bog nas
šalje konkretnom čovjeku pored nas navještati radosnu vijest.
Crkva danas potrebna je vjernika laika. Onih koji će svojim
životom i svekolikim djelovanjem u društvu biti svjedočanstvo
drugima da je Bog miolosrdni otac. Crkva je potrebna onih koji
će svoje sposobnosti dati na izgradnju Kristova Tijela.
Bog želi da se svi ljudi spase. Sve nas je stvorio iz ljubavi,
ime nam je u dlanove upisao, sve nas zato poziva u svoje
Kraljevstvo. Želi da budemo subaštinici. Krist koji nakon
uzašašća postaje našim očima nevidljiv, ostaje vidljiv u svojoj
zajednici – Crkvi. Po svom utjelovljenju ušao je u relaciju s
nama ljudima. Danas zato treba ljude koji će se odazvati njegovu
pozivu, dati se voditi Duhom Svetim, te kao udovi tijela
zajednički surađivati i raditi na ostvarenju Kraljevstva Božjega
još na ovom svijetu.