Mediji o nama

RAD U CRKVI PRUŽA MI ISPUNJENJE

(Glas Koncila br. 12 25.III.2007. str. 22-23)

rubrika: VJERNICI LAICI AKTIVNI U CRKVI

Djelovati na više strana u našoj Crkvi – životno je opredjeljenje Vlatke Linarić, mlade aktivne vjernice laikinje kojoj je baza župa sv. Križa u novozagrebačkom naselju Siget. Kako Vlatka kraju privodi studij teologije, a i glazbeno je obrazovana, raspolaže znanjima i talentima koji su joj
itekako dobra podloga za sve angažmane u Crkvi koje je prihvatila

Tatu su tretirali kao ratnog zločinca

Vlatka je rođena 27.prosinca 1978. u zagrebu. Mama joj je Desideria, djevojački Iveša, rodom iz Pule, umirovljena diplomirana ekonomistica koja je radni vijek provela u današnjoj Fini. Vlatkin otac Mile Linarić, pokojni od 2002. bio je rođen u Brinju, a kao diplomirani je pravnmik i diplomirani
ekonomist rado u struci.“Moji su se roditelji upoznali u Zagrebu kamo su oboje došli raditi“ – pripovijeda Vlatka.“Tata je bio najmalađi od osmero djece u svojoj obitelji. S oko dvadeset je godina postao domobran i 1945 je zabvršio na križnom putu. Nije došao do samog Bleiburga, već je završio u Petrovaradinu na prislinom radu.Osudili su ga na smrt, ali mu je, srećom pomogao jedan bivši domobran koji je prešao u partizane. Srbija je tatu
svejedno zauvijek tretirala kao rstnogn zločinca. On se nakon svega v ratio doma i vječno je bio pračen. Nije ulazio u Partiju pa je često bio prisiljen mijenjati posao. Bio je posebno dobar čovjek, uz majku je zavolio vjeru i redovito jer bio u crkvi, što je dodatno otežavalo njegov položaj. Mama mi je imala lakši životni put. Ona je, nakon završene srednje škole, s dvadeset godina došla u Zagreb. U Puli se trebala učlaniti u Partiju, a kako nije htjela, nigdje se nije uspjela zaposliti.Zato je došla u Zagreb. Uspjela se zaposliti, završiti studij, osnovati obitelj. Nakon vjenčanja moji su kupili stan koji su godinama otplačivali. I danas smo u tom dvosobnom stanu kao straosjedioci Trnskog. Imam dvoje dosta starije braće. Damir je rođen 1955.. On je s 23 godine otišao u New York, ali se nakon sedam, osam godina vratio doma.Danas je obrtnik, ima kćer Tinu i živi u Zagrebu. Godinu dana mlađa od
Damira je sestra Jasenka. Ona s obitelji živi u Karlovcu. Ima kćeri Dianu i Sanju. Diana je starija od mene dvije godine i specijalizantica je fizikalne medicine, a dvadesetgodišnja Sanja studira za laboranticu. Kad sam ja rođena moja su braća već bila zasnovala svoje obitelji pa sam odrasla kao jedinica.“

„Odlučila sam da nikada neću otići iz Crkve“

„ Moji su me predivno odgajali. Tata je bio dosta strog, a ni mama nije bila puno blaža. S tatom sam bila posebno vezana jer je on rano otišao u mirovinu pa je imao puno vremena za mene. Mama je morala raditi. S tatom sam puno vremena provodila u šetnji, u prirodi, zajedno smo listali enciklopedije, jedniostavno smo uživali. Rezultat takovog tatinog bavljenja mnome bio je taj što sam već u vrtiću znala da se voda sastoji od dva H i jednoga O. Tata me naučio razlikovati ptice, osluškivali smo njihove glasove. Znala sam kako ptice prave gnijezda na granama. Od jednog mi je lješnjaka napravio frulu na kojoj se moglo svirati. Mama me, osim što bi tati i meni sve skuhala i pospremila, učila štrikati i heklati. U prvom sam si već isheklala šos. Djetinjstvo mi je bilo označeno i telefonskim prijetnjama zbog tate i povikom djece oko mene. U Trnskom je, maime, sve bilo puno vojske i oficira. Tata je bio u strahu posebno zbog mene. Dobili su me kasno pa je bojazan bila jača.Krstili me nisu zbog straha. Listajući enciklopediju s tatom u dobi od tri, četiri godine ugledala sam raspelo. Tata mi je tada sve objasnio, a ja sam se rasplakala zbog scene raspeća. Nije mi bilo jasno zašto je Isus stavljen na križ i zašto ga nitko ne skida. To me dugo mučilo. Sa šest sam godina prvi put rekla da se želim krstiti. Čula sam od druge djece da su krštena i osjećala sam da nisam dio njih. Zbog toga sam bila jako tužna. Krštena sam s 11 godina, uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj. Tata mi je ušavši u sobu rekao da se obujem jer da idemo u našu crkvu u Sigetu u koju smo i inače često išli.Osjećala sam da će se toga puta dogoditi nešto posebno. Fra Albin mi je rekao: Dobro došla. Shvatila sam da me tata doveo na vjeronauk, na pripremu za krštenje. Ušla sam u grupu koja se pripremala za prvu pričest. Dobila sam znanje i odgoj u vjeri, osjećala sam se sretno. Jedno sam jutro bila krštena i odmah zatim pričešćena. Krstio me moj prvi vjeroučitelj fra Albin, a fra Ilija Vrdoljak me pričestio.Fra Ilija mi je posebno važan jer je kao vjeroučitelj imao iznimno lijep pristup prema djeci. Ubrzo sam krenula na dječji zbor na koje sam počela svirati flautu. Mogla sam jer sam imala znanje iz Glazbene škole Blagoja Berse gdje sam kod profesorice Vesne Hajdin i završila osnovnu muzičku za flautu. Fra Ilija me pripremao za krizmu. Tada nas je zamolio da nakon što dobijemo taj sakrament ne odemo iz Crkve. A me rečenica pogodila, na meni je ostavila traga, tada sam odlučila da definitivno nikada neću otići iz Crkve. Krizmana sam u osmom razredu osnovne škole.“

„Ekumenizam je u praksi moguć“

„ Išla sam u osnovnu šklu u Trnskom. Bilo mi je lijepo. Dobivala sam petice, imala sam dobro društvo koje me držalo za štrebericu. Pjevala sam i u školskom zboru. Nakon završene osnovne upisala sam Prvu ekonomsku u Medulićevoj. Ta mi je škola dala usko strućno obrazovanje koje me nije zadovoljilo. Zapravo sam trebala upisati gimnaziju. Dodatno sam dvije godine išla na crtanje u Centru za likovni odgoj na Rokovu perivoju.
U Svetom sam Križu bila aktivna cijelo srednjoškolsko razdoblje. Odlazila sam na vjeronauk za mlade koji se kasnije pretvorio u Framu. Propjevala sam i u zboru mladih. Fra Ilija nas je uveo u samostalni rad, sami smo vodili kateheze. Potom je došao fra Josip koji nam je danas župnik. Bilo mi je zgodno to što su u srednjoj školi moji vršnjaci cijenili moj angažman u Crkvi, nitko se s mene nije sprdao ili me omalovažao. Najbolja mi je
srednjoškolska prijateljica Aleksandra pripadala evangelicima. Ona je znala sa mnom doći u moju crkvu, a ja bih s njom otišla u njezinu. Nas smo dvije odrasle u zajedništvu, skupa smo prošle adolescenciju pokazujući kako je ekumenizam u praksi moguć.“

„Bog me vratio u život“

„ Nakon srednje sam se škole htjela osamostaliti. No, jako sam se razboljela i samo sam Božjom voljom ostala živa. Jerdini mi je lijek bio penicilin na koji sam bila alergična. U bolnici sam se raspadala misleći kako ću umrijeti. Molila sam Boga da bih ipak voljela živjeti. Gledala sam neprestano u jedan prelijep bor silver diveći se njegovom životu. Na kraju me je Bog vratio u život. Jednu sam se godinu oporavljala, teško mi se bilo koncentrirati na učenje pa sam se odlučila zaposliti. Dvije sam godine bila honorarni djelatnik u informatici HRT-a. Ranije sam bila završila tečaj za web dizajnera i programera. Na HRT-u sam opuno toga naučila. U mjesec dana morala sam svladati sve HRT-ove hardvere i softvere jer sam bila u službi pomoći
korisnicima. Najprije sam bila u panici, ali sam uz pomoć kolega sve svaladala. Kako nije postojala mogućnost trajnog zaposlenja na HRT-u upisala sam studij ekonomije i zaposlila se u jednoj banci kao kreditni referent. Nakon dvije godine odustala sam od studija ekonomije. Nije mi se sviđalo, a odustala sam i od banke jer sam ipak odlučila studirati nešto drugo.Tek sam tu i tamo povremeno odradila nešto honorarno razmišljajući o tome što bi to konkretno bilo. U to sam, vrijeme izradila župne internetske stranice, pjevala sam u zboru mladih, jednu sam godinu vodila grupu katekumena u župi. S 23. sam godine slučajno došla na jedan seminar o.de Gradnisa. Tamo sam doživjela pravi susret s Božjom riječi. Zaljubila sam se u Boga, u Sveto pismom kao da mi se srce ponovno otvorilo.“

„ Vodim dječji zbor i zbor mladih“

„ Godine 2002. upisala sam studij teologije. Mjesec dana nakon upisa umro mi je tata, baš u vremenu kad sam napokon definirala što želim. Sada sam na petoj godini. Oduševljena sam studijem, nikada nisam požalila što sam upisala teologiju. To je bila Božja volja za mene.Upoznala sam mnoge prijatelje, na studiju sam još ućvrstila vjeru. Mentor na diplomsklom bit će mi profesor Mladen Horvat, a tema će biti iz Starog zavjeta. Do
studija teologije četiri sam godine svirala flautu u bendu „Betlehem“ Svirali smo na mnogim duhovnim obnovama te na misama koje vodi fra Smiljan u Sigetu. Putovali smo i izvan Hrvatske, uglavnom u misije. Na oprvoj sam godini studija svirala flautu na nedjeljnim misama u Ranjenom Isusu. Na trećoj sam se studijskoj godini prihvatila vođenja dječjeg zbora u župi sv. Vida u Petruševcu. Tamošnji župnik velečasni Bulić tražio je pogodnu osobu pa su moji fratri preporučili mene. Već su prošle tri godine kako vodim taj dječji zbor, a godinu dana vodim i zbor mladih. Svi skupa kao „Glsnici sv. Vida“ pjevaju na nedjeljnoj misi u 9 sati i trideset minuta. I ja sam s njima nedjeljom ju Petruševecu. Do tamo se oko pola sata vozim autom.
Javnim bi prijevozom predugo potrajalo, baremsat i pol. Probe imamo subotom u podne su djeca,a popodne mladi. U Petruševačkoj je župi inače vrlo živo. Tamo djeluje desetak volontera i isto toliko katehetskih grupa. Župnik ima veliko povjerenje prema laicima s kojima odlično surađuje. Jedanput mjesečno okupi nas voditelje katehete, većinom smo žene, pa se dogovorimo oko planova i realizacije. Rješavamo i teškoće. Jedanput godišnje najaktivnijoj djeci župnik organizira nagradno putovanje. Na misu nedjeljom odem i u Siget. U svojoj sam matičnoj župi animtorica za mlade i
animatorica za predsinodske rasprave. Mladi iz novozagrebačkog dekanata, među kojima sam i ja, započeli su susretima i planovima za susrete mladih grada Zagreba.“

„ Želimo nastaviti sa susretima u Katarini“

„ U susradnji s Povjerenstvom za pastoral mladih Zagrebačke
nadbiskupije nedavno sam postala tajnica projekta „ Korizma u
Katarini“. Cuilj je oživjeti susrete akademičara u crkvi sv.
katarine na zagrebačkom Gornjem gradu koji su bili aktualni
sedamdesetih , osamdesetih i devedesetih godina prošlog
stoljeća. Mladi su tada subotom dolazili na susrete u tu crkvu,
a kapelani su im držali kateheze. Tako će prema planu
povjerenika za mlade velečasnog Antuna Sentea mlađeg svajke
subote do Uskrsa u Svetoj Katarini biti odfržavan jedoiposatni
program posvećen misnom slavlju i kratkom koncertu zbora koji će
pjevati na misi. Želja nam je pripremiti mlade za dolazak
Uskrsa, a li i nastaviti sa ussretima u Katarini i nakon
korizme. Na kraju krajeva, ta crkva je subotom zatvorena, u njoj
se ne događa ništa pa je ova priča idealna za ponovno
oživljevanje naše gornjogradske ljepotice. Prvi su susreti
odlično prošli. Mislim da je riječ o odličnom projektu zbog
kojeg smo u startu svi bili sretni. Doživjeli smo posebno
ozračje koje u korizmi može dodirnuti čovjeka.
Inače živim s mamom. Ona je glavna u domačinstvu, a ja joj
pomažem koliko stignem. Mama je zbog zdravlja, osobito kad je
lijepo vrijeme, često u Puli gdje imamo malu kuću. Ljetima sam i
ja tamo. Zasad nemam dečka iako bih voljela biti supruga i
majka.Bog treba providjeti pravu osobu. Sada mi divno ispunjenje
daje sve što radim u Crkvi i oko nje. U jednom sam trenutku
odlučila dati svoj život na raspolaganje Bogu, a angažmani su
došli spontano.Sve mi to skupa puno znači.. Želja mi je da Bog
djeluje preko mene. Iskusila sam Boga kao milosrdnog Oca koji se
brine za mene cijeloga mojeg života. Voljela bih da to iskuse i
drugi ljudi.“
( u posebnom okviru prikaza je uz Vlatkinu sliku i ovaj tekst
same Vlatke)
Vjernici laici kao krštenici, dionici su svećeničke, proročke i
kraljevske službe Isusa Krista. Njihov poziv i poslabnje temelje
se na prvom i temeljnom pozivu što ga Otac u Isusu Kristu po
Duhu Svetom upućuje svakom od njih:poziv na svetost, a to znači
poziv na savršenstvo djelotvorne ljubavi; kao što piše u
dokumentu o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu
Christifideles laici.
Isus Krist kao i prije dvije tisuće godina i danas poziva ljude
u zajedništvo sa sobom. Traži suradnike na Božjem planu spasenja
za sve ljude. Svaku osobu poziva poimence, te očekuje
pojedinačni i osobni odgovor u slobodi za ili protiv.
On odabire nas te nam govori:“ stani i pođi!“. Kao Filipu u
Djelima apostolskim govori:“Pođi i pridruži se tim kolima.“ Zove
nas i šalje na put drugim ljudima. Upučuje nas na drugoga.
Zahvačajući prvo naš život u popunosti, poput svjetlosti na putu
za Damask, nakon što progovorimo i progledamo novim očima,
osvaja nas ljubavlju i radošću. Svaka radost želi se podijeliti
sa drugima, kao i u uskrsno jutro.
Duh Sveti koji puše kako želi, poziva i one pojedince,
obiteljske ljude koji su „u svijetu, ali nisu od svijeta“.
Poziva nas na djelotvornu ljubav, te obećava biti Vođa na putu
kako bismo to mogli i ostvariti. Kao što se svetost postiže
ispunjavajući svoje svakodnevne obveze, tako i djelotvorna
ljubav svoje područje nalazi u svakodnevnim situacijama. Bog nas
šalje konkretnom čovjeku pored nas navještati radosnu vijest.
Crkva danas potrebna je vjernika laika. Onih koji će svojim
životom i svekolikim djelovanjem u društvu biti svjedočanstvo
drugima da je Bog miolosrdni otac. Crkva je potrebna onih koji
će svoje sposobnosti dati na izgradnju Kristova Tijela.
Bog želi da se svi ljudi spase. Sve nas je stvorio iz ljubavi,
ime nam je u dlanove upisao, sve nas zato poziva u svoje
Kraljevstvo. Želi da budemo subaštinici. Krist koji nakon
uzašašća postaje našim očima nevidljiv, ostaje vidljiv u svojoj
zajednici – Crkvi. Po svom utjelovljenju ušao je u relaciju s
nama ljudima. Danas zato treba ljude koji će se odazvati njegovu
pozivu, dati se voditi Duhom Svetim, te kao udovi tijela
zajednički surađivati i raditi na ostvarenju Kraljevstva Božjega
još na ovom svijetu.