Mediji o nama

KANA

br. 2. – 2000. godine.

Kršćanska obiteljska revija KANA u br. 2 veljača 2000. str
16-19 donijela je tekst tada o župi u osnivanju. Na naslovnoj
stranici najavljena je reportaža pod naslovom Petruševec: Nova
župa u predgrađu Evo cijelog teksta:
Petruševec je prigradsko naselje na istočnom dijelu Zagreba,
poznatijem Žitnjaku. Smjestio se ispod Radničke ceste, iza
zagrebačke industrijske zone. Čini se dalekim, ali do Petruševca
se gradskim autobusom s Kvaternikova trga stiže za manje od
dvadeset minuta. Na sjeveru graniči s Radničkom cestom, na jugu
i zapadu je Sava, a na istoku graniči s novijim stambenim
naseljem Savicom-Šancima – župom Rođenja Marijina. Župa Rođenja
Marijina u Savici-Šancima osnovana je prije dvadeset godina,
kada je sagrađeno i naselje. Već desetak godina ima i svoju
župnu crkvu, koju je gradio ondašnji župnik vlč. Andrija Vujasić.
Susjedni pak, Petruševec, iako ima 1800 stanovnika – a očekuje
se da će ih uskoro imati i 2500 – još nije župa, premda ima za
to sve uvjete, a zahtjev je upućen i Nadbiskupskom duhovnom
stolu. Prošle je godine Petruševačku župu u osnivanju pohodio i
pomoćni zagrebački biskup Vlado Košić, koji se na „licu mjesta“
uvjerio da u Petruševcu postoji pastoralna potreba da bude župa.
Od početka devedesetih godina, u crkveno-pravnom pogledu,
Peteruevec se vodi kao župa u osnivanju. Do tada je bio filijala
župe Rođenja Marijina u Savici-šancima, s kojom graniči. Župa u
osnivanju nazvana je po Sv. Vidu mučeniku, nebeskom zaštitniku
Petruševca, čije ime nosi i mala mjesna kapela, sagrađena g.
1925. Od tada su se u njoj povremeno slavile sv. mise. Mnogo
godina Petruševčanima je služila, kao jedini mjesni bogoslužni
prostor. Župne potrebe zadovoljavali su od doseljenja iz
Jakuševca, oko god, 1860., u jakuševačkoj župi sv. Marka Ev.
koje je Petruševec bilo filijala. Pokapali su se na groblju u
Jakuševcu, jednako tako i danas. Jakuševac se kao župa spominje
od god. 1733. kada Petruševec još nije postojao. Kada je prije
dvadeset godina osnovana župa u Savici-Šancima, Petruševec je
postao njezina filaijala, a Petruševčani su išli u crkvu onamo.
no bila im je predaleko, od Petruševca udaljena više od pet
kilometara. Domaći ljudi nisu bili baš prerevni vjernici, pa im
je dovoljna bila kapela sv. Vida, po izgledu više slična
krajputašici“ negoli prostoru prigodnom za bogoslužje.

Izbjegli bosanski Hrvati, novi stanovnici Petruševca
Petruševec je sa susjednim naseljem Borovjem počeo brojčano
naglo rasti, poglavito potkraj devedesetih godina doseljavanjem
izbjeglih bosanskih Hrvata iz Posavine, iz okolice Dervente,
Banja Luke te drugih mjesta u koja se ne mogu vratiti, nakon
povratka iz Njemačke, Austrije, Švicarske, gdje su našli
utočište za ratnih godina. Već početkom devedesetih godina
počeli su u Petruševcu kupovati jeftina zemljišta, a onda i
graditi kuće u koje su počeli vračati i zastalno se
nastanjivati. Kuće su gradili zaradom na „crno“ za izbjegličke
„pečalbe“.ubrzo se pokazalo da i za taj prigradski dio istočnog
Zagreba treba organizirati vjerski život sa stalnom
dušebrižničkom skrbi. To više što su novi stanovnici Petruševca
vjernici iz krajeva tradicijski vezanih uz Crkvu i svećenike.
Vjeru svojih pradjedova ponijeli su i u progonstvo te je žive i
daleko od rodnih ognjišta. Tako je sredinom devedesetih godina
Pteruševec postao „župa u osnivanju“. Ima sve potrebno za
samostalnu župu: vjernike. I to brojne i revne, određene
granice, 250-ero djece upisane na školski i župni vjeronauk, od
god. 1990. i svoju crkvu (kapelu) u kojoj se odvija vjerski
život, kuću za stanovanje svećenika – župnika u sklopu crkve.

Zauzeti župljani i revno vjernici
Prema riječima vlč. Kreše Bulića, kojemu je povjerena pastoralna
skrb za petruševačke vjernike i formiranje župne zajednice,
„vjerski život je vrlo plodan, a vjernici su vrlo zauzeti. Na
dvije nedjeljne mise crkva je prepuna vjernika, redovito ih je
mnogo više od uobičajenih 10% gradskog prosjeka. Tako i na
svakodnevnoj večernjoj misi. Župna kuća uvijek je otvorena
vjernicima i mladima. Velik ih broj vrlo zauzeto sudjeluje u
župnom i vjerskom životu“
Vlč. Krešo mnogo nastoji na povezivanju i uključivanju župljana
u crkveno zajedništvo. Od samog dolaska u Petruševec, uveo je
mnoštvo novosti: vjeronaučne susrete po skupinama, osnovao je
„novinarsku“ skupinu koja uređuje vrlo lijepo opremljeni i
sadržajem bogat župni „Listić“. „Listić“ je i informativan i
odgojni i vjerničkoinformativni. Osnovane su dvije skupine
liturgijskih pjevača, mala za djecu od 1. – 4. razreda osnovne
škole, te za mlade, Biblijska skupina za mališane – učenike
prvog i drugog razreda osnovne škole, ministrantska grupa s
tridesetak dječaka i djevojčica, te vjeronauk za prvopričesnike
i krizmanike. Svakog petka zajednički je sastanak svećenika i
vjeroučitelja, kojih je u župi pet i svi su laici. Dvije
vjeroučiteljice domaće su župljanke. Srijeda je molitveni dan,
moli se cjelodnevno, do pola noći, na različite nakane, za
duhovne i tvarne potrebe župe i župljana. To je tkz. Molitveno
dežurstvo, koje predvode župljanke, a popis je izvješen u crkvi.
Uz sv. mise vjernici vole različite pobožnosti, osobito one koje
su bosanski Hrvati navikli u svojim zavičajima – pobožnost sv.
Anti sv. Ivi (Krstitelju), te devetnice, trodnevnice, pobožnost
Prvih petaka, u korizmi Križnog puta, u Došašću zornice, a u
svibnju i listopadu pobožnosti Nebeskoj Majci i dr. Crkvu i
kapelicu tjedno uređuju i kite župljanke, crkveni odbornici sa
svećenikom se brinu za duhovni i tvarni napredak župne
zajednice. Sada je na redu osnivanje i Župnog pastoralnog
vijeća, a onda i Ekonomskog. Za božićni blagoslov kuća župnik je
posjetio 380 obitelji. Crkva u Petruševcu sagrađene je prije
deset godina, istodobno kada i u župi Savica-Šanci. Podigao ju
je tadašnji župnik Andrija Vujasić (+1990) Zemljište za njezinu
gradnju, svoje voćnjake, darovali su domaći vjernici Stjepan i
Ivan Luikiški. Sredinom travnja iste godine postavljen je
temeljni kamen. Župnik Vujasić započeo je i gradnju župne kuće u
sklopu crkve. Ubrzo je umro. Nakon njegove smrti u župu
Savica-Šanci dolazi vlč. Marijan Franjičić. S njime se nastavlja
sustavna briga za redoviti vjerski život u Peteruševecu.
Dovršava se i uređuje unutrašnjost crkve, nastavlja započeta
gradnja kuće za svećenika, a u petruševačkoj crkvi započinje i
redovita vjeronaučna pouka za djecu svih razreda osnovne škole.
Do tada su djeca išla na vjeronauk u župu Gospe Lurdske u
Vrbanićevoj ulici. U vjeronaučnu pouku uključuju se i katehisti
laici.
Kad je zbog naraslih pastoralnih potreba župnik Franjičić
zatražio tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje
Kuharića pomoć još jednog svećenika, u župu Rođenja Marijina g.
1977. dolazi kao „supsidijar“ – duhovni pomoćnik, vlč. Krešimir
Bulić. Župnik Franjčić postavlja pitanje Petruševca kao župe.
Oblikovanje crkvene zajednice povjerava vlč Kreši Buliću, a
crkvenom odboru da što prije dovrši i uredi crkvu i kuću za
svećenika. U Petruševcu tada živi već 370 obitelji , a to-tak je
novih kuća sagrađeno, ali još neuseljeno. D toga broja pedesetak
kuća i danas je neuseljeno. Kada se stanari usele, računa se da
će to biti još najmanje tri stotine novih stanovnika Petruševca.
Također uglavnom izbjeglih bosanskih Hrvata, koji su još u
inozemstvu. U početku vlč Krešo odlazi slaviti mise nedjeljom,
blagdanom te tri puta tjedno u Petruševec, a kada je uređena
kuća nastanio se zastalno, te prestao odlaziti u Savicu-šance.
Tako Petruševec počinje živjeti kao župna zajednica, ali još
nema status župe. I vlč. Krešo Bulić, iako treću godinu zastalno
živi u Peruševcu i vodi stalnu pastoralnu skrb za tamošnje
vjernike, još ima status „suspsidijara“ župe Rođenja Marijina.

Srcem i osjećajem za prognanike
Petruševec je naselje od 28 hektara stambene površine okružen je
poljima, a na rubovima hrastovom šumom. Hrastovi su negda
pokrivali cijeli taj prostor. Iz savskih rukavaca i šljunčara
konjskom se vučom odvozio šljunak i pijesak u Zagreb, gdje se
prodavao za gradnju kuća. Bogate hrastove šume bile su
vlasništvo zagrebačkog Kaptola, koji je dopuštao seljacima sječu
drva, a oni su zato radili u šumi i obrađivali kaptolske njive.
„Kad sam nadbiskupovim dekretom dobio mjesto supsidijara u župi
Rođenja Marijina u Savici-Šancima, rado sam ga prihvatio. Time
sam, naime dobio mogućnost pastoralne skrbi i za vjernike u
Borovju i Petruševcu. Poglavito u potonjem, gdje su se
naseljavale hrvatske izbjeglice iz Bosne. Njih je u Petruševcu
najviše. Prije Domovinskog rata više sam godina bio župnik u
Hrvatskoj Kostajnici. Kada su je četnici okupirali, ratne godine
proveo sam pastoralno i karitativno skrbeći za svoje izbjegle
župljane u Zagerbu, Varaždinu. I sam izbjeglica, imao sam
iskustva u radu s njima kao i osjećaja za te ljude, njihove
poteškoće, pa sam rado prihvatio duhovnu i svaku drugu skrb za
njih. U početku sam iz župe Savica-Šanci odlazio slaviti mise
nedjeljom, blagdanima i tri puta tjedno u Petruševec, te držao
župnu katehezu u crkvi. Zajedno s vjernicima ubrzo sam uvidio da
im je svećenik stalno potreban. Godine 1977. zastalno sam se
preselio u Petruševec, nastanio se u praznoj obiteljskoj kući
jedne domaće obitelji, bez naknade, gdje sam stanovao više od
godinu i pol, do polovice 1999. Za to vrijeme vjernici su
novčanom potporom te radom dovršili i uredili (župnu) kuću, pa
sam se odmah uselio. Taj njihov trud i nastojanje najbolje
pokazuju koliko je petruševečkim vjernicima stalo do stalnog
vjerskog života, župnog zajedništva i svećenika“ kazuje vlč.
Krešo. Reče da „petruševačka crkvena zajednica, iako se vodi kao
župa u osnivanju, živi puno župno i vjerničko zajedništvo te ima
stalan vjerski život. Na pitanje zašto onda Petruševec već nije
župa vlč. Krešimir Bulić odmahuje rukom te kaže:“To je d(r)uga
priča. Kako i vjernici traže svoju župu, a bivši su župnici
poduzeli korake, i ja nastojim da se to što prije ostvari. Sada
je na Kaptolu, da o tome odluči2 zaključuje on. Pomalo ljutit
ističe: „Ne osnivam župu ja, već to zahtijevaju pastoralne
potrebe. Vjernička zajednica iz dana u dan sve je veća. Kako se
posebice posljednjih godina naselje brojčano uvišestručilo, ono
je nametnulo potrebu osnivanja župe, a ne Krešo Bulić“. Kaže da
na Kaptolu ima onih koji ne znaju za Petruševec, a kamoli za
njegove životne i pastoralne potrebe, a ipak se protive da on
postane župa i govore kako on zbog sebe nastoji da Petruševec
bude župa. Velečasni Bulić obavlja stvarnu župničku službu u
Petruševcu. Osim toga što se „ reče kršteni, vjenčani i umrli
upisuju u matice župe Savica-Šanci, prvopričesnici već imaju
svoju vjeronaučnu pripravu i prvopričesničko slavlje u našoj
crkvi, dok se krizmanici pripravljaju za sakramenat potvrde u
petruševečkoj crkvi, ali se potvrđuju zajedno s krizmanicima
župe Savica-Šanci. Groblje Petruševčana od starine je u
Jakuševcu, gdje se i dandanas sprovode i pokapaju.

U „divljoj gradnji“ i Crkva bez građevinske dozvole
Godine 1987. ondašnji župnik Savice-šanci Andrija Vujasić
zapisao je u župnu kroniku „ O Božiću 1987. g. Započeo sam
pothvat a gradnju nove kapele u Peteruševcu“. Petruševec je tada
imao tek 205 obitelji, što domaćih, što negdašnjih doseljenika
iz Zagorja i Slavonije. Oni su ovdje kupovali jeftinu zemlju,
gradili kuće te se zastalno nastanili prije četrdeset godina. I
oni su gradili obiteljske kuće bez građevinske dozvole. Mnoge su
i danas i dobro izgledne katnice. One pak male, neugledne, kuće
pretežno su domaćih stanovnika, koji su prije stotinu i šezdeset
godina doselili iz Jakuševca. Mnogi od njih tijekom godina
sagradili su veće i ljepše obiteljske kuće. Mnogobrojne su
ostale očuvane male drvene kućice. One su najstarije i potječu
iz druge polovice prošlog stoljeća. „ o su kućice prvih
Petruševčana“ upućuje me župnik. Prve tri obitelji doselile su
se ovamo iz Jakuševca, nakon jedne velike savske poplave, koje
su tada bile česte“. Razgledavam naselje, za koje ne znam kako
da ga zovem – selo ili prigradsko naselje. Župnik čak reče da je
Petruševec „strogo gradska župa“ (u osnivanju). No dok se
blatnjavim odvojcima vozimo po naselju koje se dijeli na
Petruševec I, II i III , za svu tu gradnju u razmaku od
stotinušezdeset godina, mogu samo reći da je podignuta „bez
ikakva reda“. S time se slaže vlč- Krešo koji reče da su sve
kuće bez razlike, podignute bez građevinske dozvole. Ovdje nije
postojao (ne postoji ni danas kao uostalom i Zagreb)
urbanistički plan. Ni crkva sa župnom kućom nema građevinsku
dozvolu, već samo lokacijsku.

Izbjegličke obitelji – blagoslovljene djecom
Pitam župnika od čega ljudi žive. Odgovara: „ Domaći od starine
obrađuju zemlju za potrebe prodaje na zagrebačkim tržnicama – na
placu. Na Dolcu te na Kvaternikovom trgu, poslije i na zelenoj
tržnici na Žitnjaku. Voće i povrće tu su uzgajali i prodavali i
Bugari. Danas malo ljudi žive od stalnog“štanda“ na tržnici.
Zemlju koju nisu obrađivali domaći su ljudi prodavali
doseljenicima, oni si na noj gradili kuće. Zapošljavali su se u
tvornicama i drugdje. Odavno se domaći svijet ostavio
proizvodnje za tržnicu., te su se i oni snašli na druge načine.
Danas su i tako sve mnogobrojniji i stariji. Pitam župnika o
izbjeglim bosanskim Hrvatima, koji su prognani sa svojih
ognjišta, ostali bez ičega, kupili zemlju te sagradili tolike
velike i lijepe obiteljske kuće.. I imaju dobre automobile
dodajem. Odgovara“Većina je njih za ratnih godina našlo utočište
u Njemačkoj, Austrji, Švicarskoj i drugdje. Tko je mogao,
zaposlio se, naravno na „crno“, nerijetko i po više članova
obitelji. Onime što su zaradili, kupovali su ovdje jeftinu
zemlju, te gradili i još uvijek grade obiteljske kuće“
Primjećujem da se vidi da su to kuće za brojne obitelji našto
vlč Krešo kaže:“U tim je obiteljima najmanje šestero članova,
dok je u ostalim starosjedilačkim, kao i u onima podrijetlom iz
Zagorja i Slavonije jedva po troje-četvero. Oni se ne boje
djece, pa ni u najtežim životni prilikama. U Petruiševcu imamo
veli broj krštenja novorođene djece, najviše iz obitelji
bosanskih Hrvata, dvadesetak godišnje.
Upravo je dovršena osnovna škola u Petruševcu, pa će od jeseni
naša djeca ići u svoju školu. Sagrađen je i novi vrtić. Velik je
broj i male djece, one predškolske dobi, a ima i srednjoškolske
mladeži, koja polazi škole u Zagrebu. Veliki su problem, međutim
brojne domaće neudane cure i neoženjeni momci. O svojim
župljanima vlč. Krešo još reče da su većinom dobri vjernici i
izdašni u davanju za crkvene potrebe. „ I to više oni slabijeg
materijalnog stanja negoli oni boljestojeći“. Hvali i neke
izvrsne domače obitelji i kao vjerničke i kao dobročiniteljske i
vrlo gostoljubive.
Za posjeta jednoj starosjedilačkoj obitelji obitelji u prvom
susjedstvu župne kuće i crkve, u kojoj se vlč- Krešo hrani,
vidim da je vrlo omiljen među ovdašnjim pukom. On to i sam
potvrđuje. Kazuje da se lijepo snašao među svojim „župljanima“,
a i oni uzvraćaju da su vrlo zadovoljni njime. Osobito ga vole
mladi te bosanski Hrvati, jer poznaje njihov izbjeglički život,
poteškoće u kojima ih tješi i hrabri. Po mnogočemu se vidi da su
ga prihvatili s ljubavlju: pri ruci su mu i u svim njegovim i
crkvenim potrebama.
Gradnjom škole i dječjeg vrtića te dovršenjem vodovodne i
kanalizacijske mreže Petruševec sve više dobiva sliku zaokružena
urbanog naselja. Premda, zbog „razbacane“ gradnje, blatnjavih
uličica između odvojaka, te mnogih nedovršenih kuća u cigli, još
ne daje sliku uređenog naselja. Unatoč tome Petruševec je stekao
sve uvjete da bude župa, pa župljanima i župniku želimo da se to
u jubilejskoj godini i ostvari.
Željka Valentinčić