Mediji o nama

VIŠE DUHA NEGO RUHA
– INTERVJU SA Mirom Vrbanović za Kanu str.
29-30

Kada je godine 1989.
velečasni Krešo Bulić postao župnikom u Hrvatskoj Kostajnici,
nije ni slutio što će zadesiti njegovu župu i župljane. Kao
prognani s vlastita ognjišta, prihvaćeni u Zagrebu i s čvrstom
nadom da ratne strahote moraju uskoro prestati, čekaju  na
povratak.
Blagoslovom daruju mladence
i novorođene, zajednički svake nedjelje slave sv. misu i nastoje
se prilagoditi životu velikoga grada. S velečasnim Bulićem lakše
se nose žalosti i problemi i lakše oprašta neprijatelju. Uz
mnoge obveze velečasni već mjesecima redovito euharistijom
krijepi i hrvatske branitelje na ratištu Glinske Poljane. Od
svega što je uništeno u njegovoj Kostajnici s nostalgijom se
prisjeća kvalitetne vlastite biblioteke.

O obitelji razmišljamo
uglavnom sociološki, pravno, egzistencijalno. O tome da su muž i
žena pozvani da budu dionici unutrašnjega Božjeg života, tj.
savršeno zajedništvo – „ jedinstveno dvoje“ na sliku i priliku
Božju, spominjemo se tek povremeno u propovijedima.

Kad kažemo da obitelj
promatramo sociološki, pravno, egzistencijalno, govorimo o
činjenici da obitelji pristupamo sa znanstvenog stajališta, što
je kod nas zapravo ideologizirano. Stoga znanstveni pristup u
našem okruženju ne znači odmah ispravan i cjelovit pristup.
Život je mnogo širi od našega hladnog racionalnog pristupa.
Odnos muškarca i žene, a  onda i obitelj, neće biti cjelovito
zahvaćeni ako ostanemo na znanosti psihologije, sociologije i
prava. Ove dubinske, najintimnije odnose spoznajemo nekim drugim
osjetilima.
SMISAO
Smisao nečega u prvome
je redu pitanje stava i osobne spoznaje temeljene na dubinskom
pristupu stvarnosti ispravno moralno formirane osobe. Smisao je
uvijek osobna stvar, mora se osobno pronaći, usvojiti i pritom
djelovati. Znanstveno istraživanje, dostignuća psihologije i
razjašnjenje prava mnogo pomažu i mogu usmjeriti. Smatram da se
na život općenito i na obitelj gleda necjelovito. Nedostaje nam
dubinski pogled na svijet, na smisao odnosa muškarca i žene i
općenito obitelji. Očekujemo da će, osim propovjednika i ostali
činitelji odgoja i formiranja ličnosti (roditelji, škola,
sredstva priopćavanja i dr.) više uzimati u obzir navedene
činjenice i pripomoći da obitelj zadobije središnje mjesto i
doista postane osnovna čelija zdrava odnosa spolova i sretne
obitelji.
Kako danas odgajati muža
i ženu da budu vjerni jedno drugome, duhovno jedinstveni?

Odgoj i formiranje
zdrave osobe trajna je stvarnost i nikada nije dovršena. Za nas
vjernike dovršenje je u Bogu. On je svrha, vrhunska vrednota  i
najveća motivacija našeg djelovanja. Pretpostavlja se da
ozbiljan vjernik u odluci za Boga načelo Objave i crkvenog
učiteljstva usvaja kao svoje. Dakle, svako rasvjetljavanje,
obnova i produbljivanje objavljenih istina o Bogu i cjelovito
čovjeku formira čovjeka otvorena za pouku, voljna da prihvaća i
izvršava ono što je bolje. Važno je naglašavati da je Bog
stvorio čovjeka kao muškarca i ženu i to je njegov plan s
čovjekom. Iz toga izlazi da vjernik prihvaća Božji plan i
opredjeljuje se za vjernost i život u potpori, razumijevanju. Pa
onda i u dubokom jedinstvu: jedno misliti, jedno htjeti, biti
jedna duša u dvama tijelima. Čovjekov plan, međutim, na prvi
pogled uvijek izgleda prihvatljiv i poželjan, zapravo jedino
moguć, a može biti plod vlastitih nezadovoljenih potreba,
frustracija, ne traženjenja drugoga, nego sebe.
Kako uskladiti očevo ili
majčino često izbivanje iz doma radi zarade i odgoj djece?

Očevo, a još više
majčino prečesto i predugo izbivanje iz doma simptom je koji
upozorava na ozbiljnu bolest. Treba pitati zašto se žena izvukla
iz doma, ubacila u javni život, u tvornicu, što se time dobilo,
a što izgubilo? Koji je ideal obitelji? Mnogi pomažu u
obiteljskom odgoju (vrtići, škole, bake, rodbina) no majku i oca
nitko ne može zamijeniti kao što obitelji sreću i sklad ne može
jamčiti obilje materijalnih dobara ako nedostaje ispravan stav,
prave vrijednosti, sklad i podjela odgovornosti uža i žene.
Mislim da ispravno postupaju roditelji koji materijalno dobro ne
stavljaju ispred brige za djecu  odgoj. Dok država ne osigura
takvo materijalno stanje da roditelji ne budu morali prečesto
izbivati, potrebno je isticati vrlinu skromnosti. To je zapravo
trajna vrlina koju valja njegovati, jer biti skroman ne znači
biti siromašan. To znači biti bogat smislom. Bogat u tome da
vidim što mogu, a što ne mogu. I bogataš može i te kako biti
nezadovoljan.

Kako na što bezbolniji
način podići natalitet u hrvatskom narodu?

Za mene je osnovno
pitanje: želimo li mi živjeti na ovim prostorima kao Hrvati?
Može li nam naša Domovina
osigurati sve što nam je potrebno za život? Drugim riječima,
shvaćamo li koliko je naša Domovina lijepa i bogata.. Koliko nam
šansi pruža da i sami postanemo bogati i sretni! Što smo mi
spremni dati od sebe? Ili – za što ili za koga ćemo izgraditi
uznjegovati ovu jedinu Domovinu?
Treba isticati pozitivne
primjere ostvarenih skladnih obitelji. >No roditelji imaju pravo
sami odlučivati o djeci. Prisila nije dopuštena. Malo će se ili
ništa postići ako radi nekoga cilja trajno dajemo pogodnosti ili
potičemo natalitet. Ne mogu vjerovat da nas neće biti za neko
vrijeme ili ćemo izumrijeti ako natalitet ne povećamo i da bi
takva motivacija pokrenula čovjeka i usmjerila ga da bude više
za život. Osnovno je biti za život – za vječnost. Za novi život
– za dijete treba hrabra odluka, nesebičnost i spremnost na
žrtvu i odricanje, dakle velikodušnost. Zadaća nam je  da dušu
učinimo velikom. Zgodno reče pjesnik; više od kruha i ruha nam
treba Duha.
Kritike se danas upućuju
uglavnom na mlade da su bez radnih navika, nedostojna ponašanja,
sve obezvređuju.

U odgojni će sustav više
nego do sada biti potrebno uključiti osobito one koji su što
svjesno, što slučajno stavljeni u drugi plan. Cjelovit će odgoj
osim već spomenutih znanstvenih spoznaja morati uzeti u obzir i
usvojiti spoznaje i iskustva religijskih znanosti te vjerskih
zajednica. Na planu smisla vrijednosti i motivacije vjera će
dati golem prinos. Karakter se osobe osobito mlade, ponajvečma
formira na ispravno oblikovanoj savjesti. Vrednote smisla su u
prvom redu etičke vrednote ili vrednote vjere – povjerenja. Mi
stariji morali bismo ispitati jesmo li zavrijedili povjerenje
mladih? Jesmo li dovoljno istaknuli moralne vrednote? Mladi su
često u procjepu savjesti i neodlučnosti da ono za što misle da
je u redu ne mogu praktično ostvariti jer pravila igre, našeg
svijeta odraslih, praktički izgledaju drugačija. Jesmo li
dopustili da mladi pogriješe bar kao što i mi griješimo,
tolerirajući slabost i potičući volju za popravljanjem? Kako od
mladih očekivati da vide kako neki stav nije dobar ako ga mi
stariji toleriramo i nama odviše  ne smeta? Kako ih oduševiti za
vrijednosti koja nema istaknuto mjesto u životu nas starijih?
Uz ljubav sve češće se
vežu pojmovi nepovjerenja, pogrešnih stavova, sebičnosti!

Zapravo je teško iskreno
danas pred samim sobom govoriti o ljubavi. U društvu zatomljenih
najdubljih osjećaja gdje  nismo smjeli smisliti i pokazivati što
nam je vrijedno i drago, u društvu koje nije ispravno vrednovalo
ljubav, nego isticalo samo jedan njegov vid –tjelesnost, ljudska
je osjećajnost stradala. U jednih je blokirana, neurotično
zatomljena i nesposobna da se ispravno izrazi. U drugih se
iživljava različitim nastranostima. Treći pomalo trgovački
mijenjaju i osjećaje. Kod mnogih je govor o ljubavi tabu tema i
sve se teme u vezi s njom previše dramatiziraju. Nije čudno što
u svijetu smanjenih osjećaja, ljudska senzualnost kao jedan od
najjačih nagona i izražavanja ljubavnih osjećaja izbija u prvi
plan. Za mnoge je ljubav prije svega osjećaj, zadovoljenje,
ugoda, pa se pronalaze uvijek novi načini zadovoljavanja.
Zaboravlja se da ljubav nije samo osjećaj. Osjećaj se može imati
ili ne imati. Zar se ljubav može imati, posjedovati? Je li ona
naš posjed ili životna zadaća. Jeli se ona traži. Nije li
istinska ljubav životno umijeće koje valja učiti, cilj u koji
treba mnogo toga uložiti?
Nije li civilizacija
potrošačkog materijalizma zapravo u odnosima ljubavi nanijela
velike rane i bila nepravedna prema mnogima. Ako su uživanje i
novac uvjet zadovoljstva, kada će biti sretni siromasi?

Ako ističemo ljepotu, što ćemo s onim koji nisu previše
lijepi? Ako je zdravlje uvjet za sreću, kako ćemo susretati i
prihvaćati prikraćene i bolesne?

Ljubav je sveobuhvatniji i
dublji odnos prema ludima i stvarnosti nego što mi mislimo.
Ljubav je Bog. On je izvor, mjerilo svih ljubavi. Ljubav je
odnos i to najdublji prema totalitetu životne zbilje. U ljubav
su uključeni Bog i čovjek i priroda. Iz prave shvaćene ljubavi
nitko ne može biti isključen. Ona je dar baš kao što je i život
dar. Devalvaciju ljubavi možemo zaustaviti jer nam je pokazan
put  ljubavi. Onaj koji nikoga nije razočarao – Isus Krist,
rekao je: ljubit jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Ljubiti
može samo onaj tko se približava Bogu. Očekivati ljubav smije
onaj tko je uvidio da je ljubav njega već prije čekala.
SAKRAMENTI
Mnogi mladi žele primiti
sakramente inicijacije. Ne čini li vam se da bi uopće trebalo
češće i temeljitije govoriti o vrijednosti i snazi svetih
sakramenata u našem životu?

Današnji čovjek nije ni
svjestan da živi u svijetu simbola, zapravo su oni postali
njegova svakodnevnica. Mnoge prihvaćamo mehanički (pozdrav,
geste, slova), druge stavljamo kraj sebe (oko vrata, na ruke, na
raskršća, u kuće). Mnogi simboli nisu razumljivi. Stvaramo i
nove. Čovjek voli simbole. Pojašnjavaju mu i otkrivaju dublju,
neizrecivu stvarnost. I sakramenti su znakovi. Svaki sakrament
,prati naš put života. Oni su znakovi života. U sebi kriju
povijest i sadašnjost. Svaki traži tumačenje. Sastoji se od
simbolične radnje i izgovorene riječi, znakova vjere za
vjernika. Sakamenti traže vjeru da bi postali ono čemu su
namijenjeni. Dakle –sakramenti pretpostavljaju znanje i vjeru.
Oni su iskustvo i povijesno i narodno, običajno i  kulturno, ali
i vjersko. Kod mnogih ostaju na razini običaja, tradicije i
kulture. Mnogi ih prihvaćaju na odviše izvanjski način, neki
sakramente prihvaćaju uvijek iznova na dječji način, pri čemu
nedostaje naš pristanak, vjera, odluka, kako bi sakramenat
postao potpuna stvarnost. Većina smo ih primili kao djeca. U
prošlim desetljećima zbog različitih razloga izostala je pouka o
njima, pa je u mnogih vjernika znanje i prihvaćanje sakramenata
uglavnom nepotpuno.
Vjeronauk u školama i pouka
preko sredstava priopćavanja (TV, radio, tisak) trebali bi
upotpuniti znanje i naviještati pouku vjere onima koji je ne
poznaju. Hoćemo li vjernika praksom znati zainteresirati i
oduševiti ljude da požele ono što mi redovito prakticiramo?
Jesmo li mi sakramente
doživjeli kao bogatstvo vjere? Oni su doista ures Crkve, dar
Božje ljubavi, izraz Isusa Krista za svakog vjernika. Oni nisu
samo znak pripadnosti Crkvi, nego izvor vjere, snage, hrana za
duhovni život. Oni su izvorna Isusova ostavština nama.
Pretpostavljaju rast u vjeri i dobi. Dopuštaju da ih otkrivamo i
dublje shvaćamo. Lijek su našim ranama, sigurnost da nam je
praktičan vjernički život u skladu s voljom Isusa Krista. Znak
su da smo univerzalni – katolički…