Mediji o nama

<h2 INTERVJU S Krešimirom Bulić u časopisu „ U TEBI OČE“ br. 6
godina 2000. str 16-17

Svećenik vlč. Krešimir Bulić je za vrijeme
Domovinskog rata u Hrvatskoj Kostajnici kao stražar bdio nad
svojim stadom, u zgodno i nezgodno vrijeme, danju i noću, bez
odmora! U teškim vremenima rata svestrano je pomagao svim
stradalnicima: osuđivao je zablude – da bi objavio Spasitelja,
osuđivao je laž, nastojeći da zasvijetli istina. Bijaše svojim
Kostajničanima razumijevanje i sućut, utjeha i ohrabrenje, vjera
i nada u bolju budućnost. Pomagao je, tješio, podržavao i utjehu
pružao. Sve što je činio, činio je da izbavi od fizičke, ali i
vječne smrti! Baš kao što to čini istinski Stražar!
Preobrazitelj!
I danas mu je stalo da u svemu najprije zasja svjetlo Kristovo,
kako ništa ne bi ostalo u tami, nerasvijetljeno, da sve postane
svjetlo u Kristu Na srcu mu je čovjek i uvijek čežnja: pomoći
čovjeku, pomoći mu da upozna tko je, dakle dolazi i kamo ide…!
U susretu s vlč. Krešimirom – saznali smo!
Velečasni, recite nam nešto o sebi i
svom životnom tijeku! Ova nas Jubilejska godina poziva na obnovu
u istini, a želi nas i ohrabriti za pravu ljubav! Pozvani ste tu
stvarnost živjeti kao svećenik! Zašto je Krešimir Bulić postao
svećenik?

Potječem iz Kutine, iz katoličke obitelji,
što je važno, jer vjera se prenosi i prima kao dar, kao
vrijednost koju treba cijeniti. No, tradiciju kao vrijednost
iskušavamo tek u životu. Osobno ne mogu znati što je vrijednost
dok je sam ne počnem živjeti. Smatram da je i moje svećeničko
zvanje počelo živjeti baš u obitelji. Ipak, biti svećenik je
osobni poziv, osobna vrijednost koju čovjek mora osobno
prihvatiti. Svećenik sam želio biti već kao ministrant. međutim
poslije srednje škole ipak upisujem Višu upravnu školu, zatim
pet godina radim na pošti i tek se tada odazivam svećeničkom
pozivu. Moje kasno zvanje, recimo kasno – bilo je zbog bolesti.
Ustvari, nije bolest bila prepreka, jer Bogu nije problem
bolest, već u u pitanju moj odaziv. Moram još reći! Bio sam
uvjeren da ću postati fratar! Ali tadašnji provincijal me nije
primio, rekavši – to nije za tebe, dok me rektor Bogoslovije
odmah, radosno primio. I vidio sam da je to znak meni. I
prihvatio sam ga. Da, čovjek se Bogu mora uvijek osobno
odazivati. I danas se svaki dan odlučujem: bit ću svećenik! Jer
put do ostvarenja zvanja je put osobe i ostvaruje se u
konkretnom vremenu. Kao vjerniku – Isus mi je sve, smisao
života. Bez Isusa ne mogu zamisliti svoj život! A kao svećenik –
bez Isusa ne postojim! Kako ja shvaćam Isusa? To je teško izreći
a da ne dodirnem svoje dubine! Isus je centar života. Isus je
konkretna stvarnost i pozvani smo da budemo ono što nam Bog
znači. Isus je činjenica. On je svoje učinio: došao je u ovaj
svijet, donio je Radosnu vijest, umro je! Isus traži čovjeka,
traži mene! Ako hoću biti dosljedan, moram prihvatiti činjenicu
onoga što je Isus učinio za mene! Jednostavno, na meni je da
prihvatim – da vjerujem – Isus je Bog!
Isusove riječi „Obratite se i vjerujte
Evanđelju“ odjekuju svijetom već 2000 god. kada su ove riječi
dotaknule vaš život? Kada se radikalno obraćenje vama dogodilo?

Znate, čovjek spoznaje, sluša, čita o Bogu.
Informira se i to u sebi slaže i na to odgovara, ili ne
odgovara! Jer uvijek se moraš osobno postaviti. Nikada do sada
nisam imao vjerskih sumnji, uvijek stavljam sebe u pitanje,
nikada Boga! Za ovo su iskustvo jako važne moje svjesne molitve:
Bože, daj da budem ponizan. I daj sada, ako ne mogu učiniti
dobro, da ne učinim zlo! U životu sam Boga doživljavao kao
stvarnost i to sam prihvatio, a sebe sam rješavao i tražio
razjašnjenja. Posebno me dotaklo događanje II. vatikanskog
koncila. Ono probuđenje vjere, otvaranje Crkve, sastajanje na
molitvu i biblijske susrete! Doživio sam vjeru kao novu nadu,
novost Duhova. Bilo je osporavanja, ali moramo znati da Božja
Riječ ne može proći bez osporavanja. Onaj tko osporava ta
događanja teško se može nazvati katolikom. Siguran sam da do
osobne vjere čovjek ne može doći sam! Jer Bog želi doći u život
preko drugoga, preko prijatelja, svećenika, zajednice, onih koji
mole! Tako se prenaša iskustvo Duha Svetoga! Još kao
tradicionalan vjernik znao sam da to novo ne mogu osporavati. To
iskustvo je autentično, biblijsko!
Talita kum, ustani djevojko! Danas Isus
ove riječi govori čitavom svijetu, društvu – koje je tako
inficirano virusima zla. Želim vas pitati: je li danas teško
biti pošten čovjek, radnik, otac, svećenik? Kako ste izdržali
krize u životu?

Pravo pitanje bilo bi: može li se živjeti
nedosljedno i nepošteno jkao kršćanin? Kardinal Hofner je rekao:
da će danas kršćani biti sveti ili ih neće biti! Jesmo li mi
pravi? Moramo pronaći načina da budemo dosljedni. Ne tražimo
promjene izvan sebe, u društvu, nego u sebi. To je zahtjevno i
teško! Nemoguće je – da je lakše živjeti bez Isusa! Izvor takvog
razmišljanja ne može biti istina, nego laž! Prema tome, biti
istinit, svet, to je biblijski, to je normalno! Zahtjev svetosti
je za sve jednak! Ne, ne može se biti svećenik. Ako nisi Božji.
Pitanje je kako biti dobar otac, majka, radnik, svećenik? Život
nosi teškoće. Ali naše životne situacije nisu nerješive, jer ih
rješava Bog. S Bogom treba rješavati stvari! Zato su tu
sakramenti, molitva, Riječ Božja!
Vihor Domovinskog rata zatekao vas je
kao župnika u Hrvatskoj Kostajnici. Bili ste s ljudima, brinuli
se za ugrožene, stradale, prognane…Zašto ste sve to činili,
što vas je motiviralo?

Situacija i iskustvo Hrvatske Kostajnice su
neponovljivi. Rat koji je došao bila je situacija koju je
trebalo živjeti. U sebi ne nosim rane, jedino žao mi je mojih
knjiga. Volim čitati, volim knjige! Inače vrlo sam strašljiv
čovjek i sve što sam radio nije bilo iz neke velike hrabrosti,
nego: htio sam, želio sam biti tamo i nešto učiniti! To je bila
motivacija! Kako sam uvijek vjerovao u moć molitve, vjerujem –
da sa ono – što sam od djetinjstva molio i primio, da bi
primljeno – vratio, upotrijebio, dao drugima! Živio sam s
ljudima, hodao kao svećenik, po ratištima imao mise i to je
ljude držalo, davalo im snagu. Jednostavno, želio sam biti s
ljudima! Kasnije, kako je većina ljudi bila u Zagrebu i ja sam
bio s njima! Tu je bila moja župa – prognanica, vodili smo
Caritas….!Taj život opisan je u nekoliko mojih knjiga.
Sada je mir, obnova poslije rata! Vodite
župu u osnivanju – Petruševec! Koji su sada najteži problemi?

U životu sam uvijek volio izazove, a
Petruševec je izazov. Ljudi koji sada ovdje žive, preživjeli su
muku, siromaštvo, nepravdu, nezadovoljstvo, težak rad… I sve
ovo sada i ja doživljavam kao dio sebe, jer sam i sam kroz sve
to prošao. Većinom su to ljudi došljaci! Od 400 obitelji
polovica ih je iz Bosne, iz Teslića, Banja Luke… Oni žele
živjeti svoju vjeru, trebaju svećenika i često puta on im je
jedina snaga i utjeha. Suživot s njima je izazov, ali izazov je
i doživjeti da si osnivač nove župe! Svjestan sam da svi ovi
ljudi nose u sebi teške traume! Pucnjava je završila, ali rat
još traje u srcu! Zadatak je – govoriti o pomirenju, ali na
pravi način! Treba doći do istine, kako se rat ne bi ponovio još
u gorem obliku. Treba rekonstruirati istinu da bi se uklonile
poluge zla.
U svjetlu velikog jubileja papa
neprestano upućuje“hitne“ pozive svim krštenicima da budu
glasnici Evanđelja. O se osobito odnosi na vas svećenike i
upozorava vas potrebu nove evangelizacije kaso „vlastitu
zadaću“! Vlč. Krešimire, što je po vama – to „novo“u
evangelizaciji?

Bog je došao čovjeku, radi čovjeka, stalo
mu je do čovjeka! To je radosna vijest. Zašto čovjek nije
svjestan te istine? Znači da je dosadašnja evangelizacija bila
manjkava, kriva, da nije shvaćena! Dakle, nije postignut učinak
evangelizacije! Nova evangelizacija je kršćanska poruka koja
mijenja čovjeka, to je živa Božja riječ koja djeluje u čovjeku
koji činjenicu Radosne vijesti prihvaća! Treba se radovati
svijesti da je Crkva pronašla snage u sebi da želi na novi način
nositi radosnu vijest čovjeku. Ta poruka dolazi iz konkretnih
zajednica! Poticaj dolazi iz srca žive crkve, koja otkriva svoju
bit i svoj život! Taj život je Isus, Riječ Božja, sakramenti!
Čovjek očekuje pomoć, očekuje da Crkva bude svjedok!
Svećenik je čovjek koji živi neke
vrednote kao i svi drugi normalni ljudi, imaju prijatelje,
hobije, putuju, odlaze na športske manifestacije! Što od toga
voli vlč. Krešimir, što znači svećeniku biti „normalan“ čovjek?

Tek kada si vjernik možeš biti normalan
čovjek, pa onda i svećenik. Moj život je ušao u normalnu
kolotečinu tek kad sam postao živi vjernik, kad sam sve povezao
u vjeri. Dok nisam svoju ljubav prema prirodi, nogometu,
fotografiranju.. znao povezati u vjeri, bio sam svime time
opterećen. Što to znači? Otkako sam shvatio da je na prvom
mjestu Isus .- uživam život, doživljavam prirodu, šport,
utakmice, razumijem ljude. Imam sućuti za čovjeka, u sebi sam
strpljiviji. Bogu nije problem moj grijeh, Bogu je problem moja
nedosljednost, moje netraženje, moj strah, nepovjerenje u
njega… Shvatio sam da je život jako konkretan i da nosi u sebi
trezveno razmišljanje o ljudima i o sebi! Puno puta ne shvaćam
da Bog nekada dopušta čovjeku da učini najveće zlo, samo zato da
ga više privuče k sebi!
Već 2000. godina kako nam se kroz Isusa
Krista otkriva lice Oca. Idemo ususret jubilarnom Božiću. Što
vam je na srcu. Što ćete poručiti Kostajničanima i čitateljima
„U tebi Oče“ kao i svojim župljanima u Petruševecu?
Isus je najveća vrijednost. Isus je živio
na ovom svijetu. Isus je živ! To je činjenica! Mi to više ne
možemo – ne znati! Bog je došao, pohodio je svoj narod. Bog nije
digao ruke od Hrvatske Kostajnice. Bog nije digao ruke ni od
jednog čovjeka! Bog dolazi u sve situacije i očekuje od
vjernika, očekuje od mene da primim tu poruku, jer ona se tiče
moga konkretnog života, želi da s njim živim! Treba se vratiti
molitvi, sakramentalnom životu. Treba vidjeti da je Bog za mene.
Hajdemo ispitati: jel je moguće ići na misu tako – da misa u
meni bude život! Provjerimo, je li ispovijed stvarno oproštenje
grijeha! Hajdemo svoj brak postaviti na pravo mjesto! Hajdemo
izmoliti nova zvanja! Bog zove, ali zašto se ne odazivamo, zašto
ne potičemo zvanja? Koliko mi stvaramo ozračje vjere? Podržavamo
li je? Ili smo oni koji kritiziramo?
Hvala vlč. Krešimiru za susret,
razgovor, Isusa! Isusa živog, jednostavnog i tako konkretnog!