Župa Svetog Vida mučenika – Petruševec je 308 župa po redu osnutka u zagrebačkoj nadbiskupiji. Danas je zagrebačka nadbiskupijapodijeljena na sedam arhiđakonata, 32 dekanata i 312 župa. Teritorij Grada Zagreba pokrivaju tri arhiđakonata: Katedralni, Ćazmansko-Moslavački i Turopoljski.
Grad Zagreb ima 80-tak župa. Župa Svetog Vida mučenika Petruševec spada u Katedralni arhiđakonat koji se sastoji od osam dekanata: Gornjogradskog, Maksimirsko-Trnjanskog, Trešnjevačkog, Kustošijskog, Novozagrebačkog, Remetskog, Resničkog i Sesvetsko-Vugrovečkog. Petruševečka župa spada u Resnički dekanat.
Teritorij župe Svetog Vida Petruševec s južne strane je omeđen rijekom Savom, na sjeveru graniči sa župom Predragocjene Krvi Isusove – Kozari Bok, na istoku sa župom Uznesenja Blažene Djevice Marije Resnik, i na zapadu sa župom Rođenje Marijino Šanci-Savica.
Obuhvaća naselje Petruševec i Žitnjak. Naselja Petruševec i Žitnjak nalaze se na kraju Radničke ceste, uz Savu i novoizgrađeni Domovinski most. I Žitnjak i Petruševec bili su sela pokraj Zagreba. Nakon Drugog svjetskog rata taj dio grada pretvara se u industrijsku zonu koja je po Žitnjaku dobila i ime. Nakon 90-tih mnogi od tih socijalističkih industrijskih divova se gase, ali Žitnjak je i danas pretežno industrijska zona s problemom industrijskog onečišćenja okoliša. Problem je tim veći jer je Petruševec jedno od značajnijih vodocrpilišta grada Zagreba. Najveći zagađivač Chromos je ugašen, ali su Labud, INA-OKI i INA maziva još u opticaju. Posljedice industrijalizacije vide se i na jezerima u Savici, gdje je INA odlagala gudron i time onečistila tu prekrasnu prirodu. No najavljeno je saniranje tih jezera. Izgradnjom Domovinskog mosta i autoputa promijeniti će se i karakter ovih naselja. Stanovnici se nadaju da će to biti samo nabolje.
U župi postoji jedna škola – Osnovna škola Žitnjak i jedan dječji vrtić za najmlađe. Škola ima tradiciju još od 1911. godine kada je otvorena niža pučka škola za naselja Žitnjak i Petruševec, a 2000. godine po dovršenju nove školske zgrade preselila je na novu lokaciju u Petruševcu. U okviru nove zgrade je i dječji vrtić, te športska dvorana i športski tereni.
Na području župe djeluju dva privatna doma za starije i nemoćne osobe “Jurakić” i “Pejaković”.
Sveti Vid je bio progonjeni kršćanin. Njegovo se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305. Kult mu se počeo širiti oko 600. godine kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Tada je u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida).
Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere.
Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre.
Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida.
Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od najljepših crkava katoličkoga svijeta.
Kult Sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje gdje je, čini se, zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Sventovida. Stoga su crkve Sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle Sv. Vid “sve vidi”. U našim krajevima Sv. Vid bio je zaštitnik očiju, odnosno ljudskog vida, a to je bilo moguće samo u južnoslavenskim jezicima, gdje sveti Vid “vidi” gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy.
Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu , katkad s gavranom i lavom. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je njegov ikonografski motiv.
Kod nas je najpoznatija katedrala Svetog Vida u Rijeci (Rijeka) čiji je zaštitnik.
Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.
Gradnja crkve u Petruševcu vezana je uz osnutak nove župe Rođenja Marijina Šanci-Savica. Kada je ova župa osnovana, 15.12. 1976. godine, nije imala svoju crkvu nego joj je za bogoslužje i vjeronauk slućila obiteljska kuća u Budaševskoj 20. Prvih godinu dana rada župom upravlja župnik sv. Obitelji, a slijedeće godine dobiva svog prvog župnika vlč. Ivana Levaka. Župnik počinje rad na prikupljanju potrebne dokumentacije i pripremnim radovima za gradnju crkve u Šanci-Savici te u Petruševcu. Slijedeći župnik vlč. Andija Vujasić zdušno je nastavio taj rad. U svojem pismu tadašnjem zagrebačkim nadbiskupu Franji kardinalu Kuhariću, datiranom 28.03.1990., on navodi da je započela izgradnja nove kapelice sv. Vida u Petruševcu te da se u posljednje dvije godine uspjelo dobiti najosnovnije dokumente. Uvjete o uređenju prostora i ovjeren Parcelacioni elaborat kao i kompletna projektna dokumentacija.
Sve zemljane radove i početne građevinske radove izveli su sami vjernici svojim dobrovoljnim radom i strojevima. Župnik Andrija ističe da vjernici odvajaju mjesečno od svojih primanja blizu 5%. Koliko tada ima vjernika u Petruševcu? Župnik spominje da se prilogom za gradnju kapele odazvalo 185 obitelji a da 50 obitelji nisu dale svoj prilog.
Kamen temeljac za kapelu je postavljen sredinom mjeseca ožujka 1990. godine, a 16. travnja 90. je tadašnji zagrebački nadbiskup, blagopokojni Franjo kardinal Kuharić, u svečanom misnom slavlju blagoslovio izgrađene temelju buduće kapelice. Na tom slavlju pročitana je i svečana Povelja na kojoj su svojim potpisom potvrdili darovanje zemljišta za gradnju kapele g. Stjepan Lukiški i Ivan Lukiški.
U tijeku Domovinskog rata, iscrpljen radom, brigom i velikim marom za svoje župljane, a sigurno i potresen događajima rata, naglo je preminuo vlč. Andrija na Tijelovo 1991. godine. Do jeseni župom je upravljao župnik iz sv. Obitelji Mihael Gjilas, a tada dolazi novi župnik vlč. Vjekoslav Huzjak koji je nastavio započete radove.
Na blagdan sv. Vida 15. lipnja 1992. godine kardinal Franjo Kuharić obavio je blagoslov podignute pod krov kapele.
Vlč. Huzjak 1995. godine odlazi na studij u Rim, a zamjenjuje ga novi župnik vlč. Marijan Franjčić. On nastavlja rad na dovršavanju kapele, stana za svećenika te završnu pripremu za osnivanje nove župe. Na zamolbu župnika, Dekretom od 14.08.1997. je za subsidijara imenovan vlč. Krešimir Bulić, a kako bi pomogao župniku Franjčiću i vodio sve potrebne radnje na osnivanju nove župe sv. Vida.
U listopadu 97. na zajedničkom sastanku župnika, subsidijara i odbornika zaključena je i pismeno potvrđena želja da svećenik stanuje u Petruševcu i radi na konačnom osnivanju župe. Budući da stan za svećenika još nije bio završen, odlučilo se zamoliti nekog od vjernika da udomi svećenika u svojoj kući. Dobrotom obitelji Damira Kuzmec u II Petruševcu, svećenik je gotovo dvije godine stanovao bez ikakve naplate u njihovoj novoj obiteljskoj kući.
Tada je u Petruševcu već bilo oko 370 obitelji, a oko 70-tak novih kuća je još neuseljeno. Također je u Novom Petruševcu izgrađeno dvadesetak novih kuća koje se polako useljavaju sa novim članovima župe.
U studenom 1998. godine završen je stan za svećenika u sklopu crkve. Time je završena pripremna i otpočela završna faza osnutka nove župe koja je i osnovana u lipnju 2001. godine.
Veljača 2008.
Kako vam je poznato veliko nevrijeme prošlog ljeta konačno nam je otkrilo stanje našeg krova pa smo morali ići u hitnu sanaciju. I do sada nam je krov prokišnjavao i svako malo , pogotovo nakon vjetra morali smo zvati majstora da popravi i sanira oštećenja.. Poslali smo Zamolbe na više adresa za pomoć. Budući da su dobivena sredstva premašila potrebe sanacije koja je privremena jer se očekuje proširenje crkve, odlučili smo na Župnom pastoralnom vijeću , da idemo u dovršenje naših dvorana i stana za svećenika, tj. kat iznad dvorane zajedno sa sanacijom krova crkve. Naime do sada izgrađena nedovršena dvorana prvi je dio plana izgradnje potrebnog smještaja za župnika jer ovo do sada je bilo privremeno i jedino moguće rješenje radi prostora. Također jedna župa mora imati garsonijeru u koju možemo smjestiti gosta kad dođe u posjet župi. Posla su se prihvatili domaći majstori koji su tu s nama u crkvi i započeli radove prije Božića. Budući da je vrijeme poslužilo zidarski radovi i radovi na krovu dvorane dovršeni su polovicom siječnja. Ovih dana dovršeno je postavljenje novog krova od lima. Sve radove možete vidjeti na slikama koje su uz ovaj tekst. Molimo da i ostale obitelji koje do sada nisu sudjelovale svojim darom za te akcije, učine taj znak da su članovi ove župe i dadu svoj dar za crkvu.
Napominjemo da sve urađeno spada u ono što je nužno za postojanje i odvijanje pastoralnog života u jednoj župi. Na katu dvorane naime bit će još jedna , manja dvorana za odvijanje naših susreta i normalan stan za župnika te garsonijera za gosta. Sada je na nama da našim sredstvima koje ćete dati uredimo taj prostor.
Uvidom u stare zemljovidne karte Petruševec je moguće pronaći na desnoj obali Save blizu današnjeg naselja Gdešćak. Petruševec pak kao naseljeno mjesto na lijevoj obali Save počinje se spominjati tisućuosamstopedesetih godina kada su se zadruge Lukiški, Kuzmec i Presnec odlučile preseliti na lijevu obalu Save, na posjede koje su i prije obrađivale. Budući su bili župljani Svetog Marka iz Jakuševca osnivanjem novog naselja praktički su proširili Župu na lijevu obalu Save. Naime izraz lijeva i desna obala Save treba koristiti dosta oprezno, budući je u to vrijeme Sava činila na tom dijelu svog toka više rukavaca i meandra, a temeljem toga njezin se glavni tok mijenjao odnosno mijenjalo se i ozemlje lijeve i desne obale.
Stari Petruševčani su te rukavce koristili za postavljanje plivajućih mlinova, koji su bili u zadružnom (zajedničkom) vlasništvu.
Rijeka uz to što je bila pitka, bila je i bogata ribom, što je davalo mogućnost dopunskog izvora prehrane i zarade koja se mogla ostvariti na obližnjoj zagrebačkoj Harmici.
Glavno zanimanje Petruševčana bilo je ratarstvo i stočarstvo, uzgajale su se i konoplje koje bi se nakon namakanja, stupanja, češljanja, te izrade “preje” (pređe) tkali u domaća platna za izradu dijelova odjeće. Petruševčani su također imali posjede u prigorju na području Vranovca, Degidovca i Oporovca, gdje su brižno uzgajali vinovu lozu za svoje potrebe. Naselje je živjelo i funkcioniralo kroz svoje tri osnovne zadruge, te kao izvanjski znak vjere podigli su na križanju prvog, drugog i trećeg Petruševca raspelo uz kojeg su se u predvečerja rado okupljali u molitvi pozdravljenja i Svetih krunica.
Na misna slavlja išlo se pješice i čunom preko Save u župnu crkvu. Župnici su pak dolazili blagosloviti kuće, a o Štefanje bi odslužili misu za Petruševčane.
Tako je bilo sve do 1933. godine, kada je na mjestu raspela zalaganjem Ivana i Janka Kuzmec, uz podršku svih Petruševčana izgrađena zavjetna kapelica, od tada je Petruševec zavjetovan Sv. Vidu Mučeniku, i svake godine bi se o Vidovo održalo misno slavlje s proštenjem.
Tijekom šezdesetih, a naročito sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća Petruševec se naglo povećava, izgradnjom obiteljskih kuća. Radi bolje prometne povezanosti vjernici Petruševca sve se više vežu uz druge gradske župe, a naročito uz župu Majke Božje Lurdske, u kojoj je čitav niz generacija pohađao vjeronauk i primio svete sakramente.
Osnivanjem nove župe Rođenja Marijina 1978. godine, Petruševec tretiran kao kapelanija postaje njezinim sastavnim dijelom. Prvi župnik velečasni Ivan Levak s brojnim vjernicima na križanju ispred kapelice redovito slavi nedjeljom i blagdanima svetu misu, po svim vremenskim prilikama i neprilikama.
Velečasni Ivan Levak 1987. godine odlazi na novu službu, a župu preuzima župnik Andrija Vujasić. Vođen Božjom providnošću, a dobrotom darovatelja građevinske parcele obitelji Stjepana i Ivana Lukiški, na ovome mjestu 89. godine započela je izgradnja crkve. Pripreme za gradnju počele su odvažanjem odbačenog građevnog materijala i njegovom reciklažom u smislu izdvajanja i čišćenja cigli koje su kasnije ugrađene u zidove crkve. Ostatak materijala se poravnavao i poslužio je za izdizanje cjelokupne građevinske parcele na današnju razinu. Većinu građevinskih radova izveli su sami mještani ili uz pomoć brojnih donatora, te uz stalno prikupljanje vlastitih novčanih sredstava.
U vrijeme kada se već uvelike nadvila pogibelj i ratna nesreća nad cijeli hrvatski narod, naša je župa o Tijelovo 91. godine duboko potresena iznenadnom smrću župnika Andrije.
Vjerujemo da on iz sasvim nove savršene dimenzije zajedno sa svim preminulim vjernicima, a naročito graditeljima ove crkve i braniteljima domovine, u jedinstvu Uskrsnulog Krista bdiju nad nama.
U to vrijeme o župi skrbi gospodin dekan Mihael Đilas, do dolaska velečasnog Vjekoslava Huzjaka, koji je bio suočen s vrlo teškim, ali i izazovnim zadatkom dovršetka glavnih građevinskih radova na matičnoj župnoj crkvi Rođenja Marijina i crkvi u Petruševcu.
Prva misna slavlja pod ovim krovom počela su o Uskrs 1992. godine, uz nastavak završnih građevinskih radova, a intenzivira se i pastoralni rad s vjernicima.
Odlaskom župnika Huzjaka na studije u Rim krajem 93. godine, vodstvo župe preuzima župnik Marijan Frančić. U nardnom periodu, uslijed ratnog pustošenja brojne obitelji za svoj novi zavičaj odabiru Petruševec, tako se broj župljana i dalje povećava.
U pastoralnomradu župniku pomaže bogoslov Krunoslav Pačalat. Također započinju radovi na dovršetku župnog stana i unutrašnjosti crkve, te ona poprima današnji izgled.
Zamišljena i dugo željena župa dolaskom velečasnog Krešimira Bulića počela se 1997. godine ostvarivati kroz njegovo imenovanje za župnog subsidijara, i stanovanjem kod obitelji Damira Kuzmec. Tako se pojačava pastoralni i liturgijski rad, a od 1998. godine ovdje se svakodnevno slave svete mise.
Vjeronauk redovito pohađa 250-tak školske djece, vrlo su vrijedne grupe liturgijskih čitača, ministranata, pjevača, novinarska, grupa kao i oduvijek marljive brojne spremačice i drugi koji se brinu za urednost crkve i okoliša.
Velečasni Juraj Oštarjaš od 1999. godine upravlja Župom rođenja Marijina i velika je podrška u osnivanju nove Župe Petruševec.
Sasvim na kraju neka mi bude oprošteno što sam zbog kratkoće zasigurno propustio spomenuti brojne jedinke i pojedinosti važne za nastanak Župe Petruševec, stoga molim svemogućeg Boga da po Svetom Vidu Mučeniku podijeli blagoslov svim dobročiniteljima, njihovim obiteljima i cijelom hrvatskom narodu.
Napisao: Mladen Matun