Napisao: Mladen Matun
Uvidom u stare zemljovidne karte Petruševec je moguće pronaći na desnoj obali Save blizu današnjeg naselja Gdešćak. Petruševec pak kao naseljeno mjesto na lijevoj obali Save počinje se spominjati tisućuosamstopedesetih godina kada su se zadruge Lukiški, Kuzmec i Presnec odlučile preseliti na lijevu obalu Save, na posjede koje su i prije obrađivale. Budući su bili župljani Svetog Marka iz Jakuševca osnivanjem novog naselja praktički su proširili Župu na lijevu obalu Save. Naime izraz lijeva i desna obala Save treba koristiti dosta oprezno, budući je u to vrijeme Sava činila na tom dijelu svog toka više rukavaca i meandra, a temeljem toga njezin se glavni tok mijenjao odnosno mijenjalo se i ozemlje lijeve i desne obale.
Stari Petruševčani su te rukavce koristili za postavljanje plivajućih mlinova, koji su bili u zadružnom (zajedničkom) vlasništvu.
Rijeka uz to što je bila pitka, bila je i bogata ribom, što je davalo mogućnost dopunskog izvora prehrane i zarade koja se mogla ostvariti na obližnjoj zagrebačkoj Harmici.
Glavno zanimanje Petruševčana bilo je ratarstvo i stočarstvo, uzgajale su se i konoplje koje bi se nakon namakanja, stupanja, češljanja, te izrade “preje” (pređe) tkali u domaća platna za izradu dijelova odjeće. Petruševčani su također imali posjede u prigorju na području Vranovca, Degidovca i Oporovca, gdje su brižno uzgajali vinovu lozu za svoje potrebe. Naselje je živjelo i funkcioniralo kroz svoje tri osnovne zadruge, te kao izvanjski znak vjere podigli su na križanju prvog, drugog i trećeg Petruševca raspelo uz kojeg su se u predvečerja rado okupljali u molitvi pozdravljenja i Svetih krunica.
Na misna slavlja išlo se pješice i čunom preko Save u župnu crkvu. Župnici su pak dolazili blagosloviti kuće, a o Štefanje bi odslužili misu za Petruševčane.
Tako je bilo sve do 1933. godine, kada je na mjestu raspela zalaganjem Ivana i Janka Kuzmec, uz podršku svih Petruševčana izgrađena zavjetna kapelica, od tada je Petruševec zavjetovan Sv. Vidu Mučeniku, i svake godine bi se o Vidovo održalo misno slavlje s proštenjem.
Tijekom šezdesetih, a naročito sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća Petruševec se naglo povećava, izgradnjom obiteljskih kuća. Radi bolje prometne povezanosti vjernici Petruševca sve se više vežu uz druge gradske župe, a naročito uz župu Majke Božje Lurdske, u kojoj je čitav niz generacija pohađao vjeronauk i primio svete sakramente.
Osnivanjem nove župe Rođenja Marijina 1978. godine, Petruševec tretiran kao kapelanija postaje njezinim sastavnim dijelom. Prvi župnik velečasni Ivan Levak s brojnim vjernicima na križanju ispred kapelice redovito slavi nedjeljom i blagdanima svetu misu, po svim vremenskim prilikama i neprilikama.
Velečasni Ivan Levak 1987. godine odlazi na novu službu, a župu preuzima župnik Andrija Vujasić. Vođen Božjom providnošću, a dobrotom darovatelja građevinske parcele obitelji Stjepana i Ivana Lukiški, na ovome mjestu 89. godine započela je izgradnja crkve. Pripreme za gradnju počele su odvažanjem odbačenog građevnog materijala i njegovom reciklažom u smislu izdvajanja i čišćenja cigli koje su kasnije ugrađene u zidove crkve. Ostatak materijala se poravnavao i poslužio je za izdizanje cjelokupne građevinske parcele na današnju razinu. Većinu građevinskih radova izveli su sami mještani ili uz pomoć brojnih donatora, te uz stalno prikupljanje vlastitih novčanih sredstava.
U vrijeme kada se već uvelike nadvila pogibelj i ratna nesreća nad cijeli hrvatski narod, naša je župa o Tijelovo 91. godine duboko potresena iznenadnom smrću župnika Andrije.
Vjerujemo da on iz sasvim nove savršene dimenzije zajedno sa svim preminulim vjernicima, a naročito graditeljima ove crkve i braniteljima domovine, u jedinstvu Uskrsnulog Krista bdiju nad nama.
U to vrijeme o župi skrbi gospodin dekan Mihael Đilas, do dolaska velečasnog Vjekoslava Huzjaka, koji je bio suočen s vrlo teškim, ali i izazovnim zadatkom dovršetka glavnih građevinskih radova na matičnoj župnoj crkvi Rođenja Marijina i crkvi u Petruševcu.
Prva misna slavlja pod ovim krovom počela su o Uskrs 1992. godine, uz nastavak završnih građevinskih radova, a intenzivira se i pastoralni rad s vjernicima.
Odlaskom župnika Huzjaka na studije u Rim krajem 93. godine, vodstvo župe preuzima župnik Marijan Frančić. U nardnom periodu, uslijed ratnog pustošenja brojne obitelji za svoj novi zavičaj odabiru Petruševec, tako se broj župljana i dalje povećava.
U pastoralnomradu župniku pomaže bogoslov Krunoslav Pačalat. Također započinju radovi na dovršetku župnog stana i unutrašnjosti crkve, te ona poprima današnji izgled.
Zamišljena i dugo željena župa dolaskom velečasnog Krešimira Bulića počela se 1997. godine ostvarivati kroz njegovo imenovanje za župnog subsidijara, i stanovanjem kod obitelji Damira Kuzmec. Tako se pojačava pastoralni i liturgijski rad, a od 1998. godine ovdje se svakodnevno slave svete mise.
Vjeronauk redovito pohađa 250-tak školske djece, vrlo su vrijedne grupe liturgijskih čitača, ministranata, pjevača, novinarska, grupa kao i oduvijek marljive brojne spremačice i drugi koji se brinu za urednost crkve i okoliša.
Velečasni Juraj Oštarjaš od 1999. godine upravlja Župom rođenja Marijina i velika je podrška u osnivanju nove Župe Petruševec.
Sasvim na kraju neka mi bude oprošteno što sam zbog kratkoće zasigurno propustio spomenuti brojne jedinke i pojedinosti važne za nastanak Župe Petruševec, stoga molim svemogućeg Boga da po Svetom Vidu Mučeniku podijeli blagoslov svim dobročiniteljima, njihovim obiteljima i cijelom hrvatskom narodu.
